Zašto toliko puno ljudi mora proći kroz strašnu patnju prije smrti? Nikakva patnja nije bez svrhe, kao dio Božjeg plana.
Patnja je sveopći dio naše ljudskosti koja se nalazi u palom svijetu. Na pitanje o tome zašto pri smrti ima toliko patnje za neke ljude, a za neke ne, nije moguće dati odgovor. Jer mi stvarnost promatramo iz svog ljudskog iskustva te ne razumijemo bezgranični um i svrhu Boga.
U velikom poglavlju o vjeri često čitamo o herojima vjere, ali zapostavljamo listu onih koji su neimenovani, a koji su patili za našu vjeru (Hebrejima 11, 33-40). Svi su oni umrli u patnju i svi su heroji vjere. Oni su neimenovani i neopjevani među ljudima, ali Bog cijeni njihovu žrtvu i čini ih dijelom ovog velikog poglavlja o vjeri, kao lekciju nama ostalima.
Patnja i smrt dio su prokletstva grijeha u svijetu (Postanak 3, 16-19). Adam i Eva su protjerani iz Raja, a kada se to dogodilo navukli su na sebe i na svoje potomke patnju smrti. „Ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!“ (Postanak 2, 17). Znamo da Adam i Eva nisu fizički umrli onaj dan kada su jeli sa stabla. Adam je poživio 930 godina (Postanak 5, 5). No kada je Adam sagriješio, duhovno je odvojen od Boga i to je njegova prva smrt.
Pitanje o tome zašto neki pate pri smrti a drugi ne moglo bi se sažeti u jednoj rečenici: „Bog je suveren.“ To nije samo banalna i jednostavna rečenica.
Bog dopušta da neki ljudi pate
Kada je Isus izliječio muškarca koji se slijep rodio, učenici su ga ispitali. „Prolazeći ugleda čovjeka slijepa od rođenja. Zapitaše ga njegovi učenici: ‘Učitelju, tko li sagriješi, on ili njegovi roditelji te se slijep rodio?’ Odgovori Isus: ‘Niti sagriješi on niti njegovi roditelji, nego je to zato da se na njemu očituju djela Božja.’“ (Ivanovo 9, 1-3). U ovom citatu nalazi se pravilo koje može odgovoriti na naše pitanje. Bog dopušta da netko pati „zato da se na njemu očituju djela Božja“.
Drugim riječima, Bog dopušta da neki ljudi pate kako bi donio slavu svojem imenu, dok drugi ne pate iz istog razloga. Njegova suverenost određuje tijek situacije u određenoj okolnosti. Stoga, možemo sa sigurnošću reći da nikakva patnja nije bez svrhe, kao dio Božjeg plana, čak i ako mi kao ograničeni ljudi tu svrhu jasno ne vidimo.
Apostol Pavao je mnogo patio u svojem životu i službi. Opis te patnje može se pronaći u 2. Korinćanima 11, 23-27. Pavao je ubijen zbog svojeg svjedočanstva i, prema raširenoj praksi, odrubljena mu je glava nakon dugog zatvora. Međutim, tijekom tog vremena opisao je svoje svjedočanstvo Timoteju: „Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj Dan uzvratiti Gospodin, pravedan sudac; ne samo meni nego i svima koji s ljubavlju čekaju njegov pojavak.“ (2. Timoteju 4, 7-8).
Druga je svrha patnje da budemo svjedoci onima koji nas promatraju kako su Božja milost i snaga dovoljni da omoguće vjerniku da izdrži tu patnju (2. Korinćanima 12, 9).
Pavao je također dao i primjer kako bismo, kao Božja djeca, trebali gledati na patnju. „Za to sam triput molio Gospodina, da odstupi od mene. A on mi reče: ‘Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje.’ Najradije ću se dakle još više hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova. Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak.“ (2. Korinćanima 12, 8-10). Pavao je isto tako rekao: „Ta meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak!“ (Filipljanima 1, 21).
Stoga, kako god da vjernik premine, u patnji ili relativnom miru, to je samo prijelaz u „oči u oči“ spram GOSPODINA. Kada se taj prijelaz dogodi, sva će patnja i bol trpljenja nestati. „I otrt će im svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer – prijašnje uminu.“ (Otkrivenje 21, 4).
Izvor: Gotquestions.org; Prijevod: Mislav U.
