Paralizirana, no u isto vrijeme i blagoslovljena autorica Joni Eareckson Tada otkriva kako izgleda njezin život kao kvadriplegičarke.
Kad me noću bol trgne, prvo podignem pogled. Ako digitalni zaslon na stropu kaže samo druga noćna straža, probijam bol i pokušavam disati kako bih se vratila u san. Ali ako sat kaže 4:00 ujutro, smiješim se. Isus me probudio da uživam u zajedništvu s Njim, iako će proći sati prije nego što sjednem u invalidska kolica.
Trebam li više sna? Naravno. Hoće li se moja bol smiriti? Malo vjerojatno. Ali u četiri ujutro postoji nešto potrebnije i veseli me pomisao da sam mnogo prije zore među onima koji blagoslivljaju Isusa. Ispunjavanje svojih grudi Isusom. Uvježbavanje njegovih Svetih pisama, mrmljanje Njegovih imena i šaputanje himni koje se slijevaju jedna u drugu, sve ispunjeno obožavanjem.
Teško je to učiniti kada nosite vanjski respirator. Zato bez riječi preklinjem da On otkrije moj grijeh, ispuni sve moje praznine, prazna mjesta i pokaže mi još svog sjaja. Uvijek odgovara nježnošću. Vidi me kako ležim u krevetu paralizirana i poduprta jastucima, opterećena limfnim rukavom, cijevima za kisik, vrećicom za urin i bolničkim ogradama koje “sve to drže na okupu”. Jedna od mojih pomoćnica zna sve o tim noćnim susretima s Isusom, pa je jedne noći nakon što me ušuškala, stajala iznad mog paraliziranog okvira s otvorenom Biblijom. “Ovo si ti”, rekla je, a zatim pročitala Psalam 119,147–148: “Ustajem prije zore i vapim u pomoć; nadam se tvojim riječima. Moje su oči budne pred noćnim stražama, da mogu razmišljati o tvojem obećanju.”
To je poprilično točan opis. Ujutro, kada druga pomoćnica povuče zavjese, otkopča moj ventilator, spusti zaštitne ograde, skine limfni rukav i izvuče moje brojne jastuke, obično će pitati: “Jesi li dobro spavala”?
Ne najbolje, ali tako sam sretna.
Blagoslovi koje nosi ta bol
Do prave sreće je teško doći. Mnogi kršćani zadovoljavaju su manjim, pristupačnijim radostima naše kulture. Ali što se više zasićujemo zemaljskim užicima, to nam umovi postaju kiseliji, sjedeći i upijajući se u svjetovne želje do te mjere da jedva da znamo što je našoj duši potrebno. Zatim se hvatamo za odobrenje zajma, unapređenja na poslu, pobjedu domaće momčadi ili kišne oblake koji se rastaju nad našim piknikom kao veličanstveni blagoslovi poslani s visine. Ipak, da je Isus brojio naše blagoslove, bi li oni bili njegovih deset najboljih? Ja sam najblaženija kvadriplegičarka na svijetu. To nema nikakve veze s mojim poslom, lijepom kućom, mojim relativno dobrim zdravljem ili automobilom koji se izvlači iz mjesta za osobe s invaliditetom baš kad se zaustavljam do restorana. To ne ovisi o knjigama koje sam napisala, koliko sam daleko putovala ili poznavanju Billyja Grahama po imenu.
Isus ide mnogo dublje od blagoslova fizičkog tipa, koji toliko podsjećaju na Stari zavjet. Tada je Bog blagoslovio svoj narod obilnim žetvama, uništio neprijatelje, otvorio maternice, obilne kiše i tobolce pune djece. Isus ima drugačiji pristup. On locira blagoslove bliže boli i nelagodi.
Kako patnja poziva blagoslove
U svojoj najpoznatijoj propovijedi Isus navodi duhovno siromaštvo praznih ruku, srca teška od tuge, ponizni duh koji oprašta, izbjegavanje grijeha i borbu za jedinstvo u crkvi. Isus na vrhu svog popisa stoji: „A kakva će biti sreća kad te ljudi okrivljuju i maltretiraju i govore sve vrste kleveta protiv tebe radi mene! Radujte se, da, silno se radujte, jer je vaša nagrada na nebu veličanstvena”. (Matej 5,11-12)
Kako netko prihvatiti te teške stvari kao blagoslove? Prva Petrova 3,14 sugerira da “čak i ako trpite radi pravednosti, bit ćete blagoslovljeni.” Nevolja je ta koja nas šalje u nutrine Kristova srca i zatvara vrata. Tu je „nova blizina Bogu i zajedništvo s njim daleko svjesnija stvarnost. Novi argumenti sugeriraju sami sebe; niču nove želje; otkrivaju se nove želje. Naša vlastita praznina i Božja mnogostruka punina iznose se pred nas tako živo da se rasplamsavaju čežnje naše najdublje duše, a naše srce vapi za Bogom” (Horatius Bonar, Noć plača, 74).
Te nove želje i želje rađaju snažnu želju da mu se pokorimo (Jakovljeva 1,2; 2. Korinćanima 5,9). David psalmist je to znao. Rekao je: “Prije nego što si me natjerao da patim, odlutao sam. Ali sada se držim tvoje riječi” (Psalam 119,67). Pobožan odgovor na patnju stavlja vas pod poplavu božanskih blagoslova.
”Ako me voliš”
Isus je to sažeo rekavši: “Ako me ljubite, moje ćete zapovijedi držati” (Ivan 14,15). Ovdje se Isus ne uspoređuje sa strogim mužem koji uđe kroz ulazna vrata, primijeti da večera nije na stolu i promrmlja svojoj ženi: „Ako me voliš, moj će obrok biti spreman kad dođem kući!” Biblijska poslušnost nije dužnost činiti pravu stvar jer to bi trebali činiti dobri kršćani.
Ivan 14,15 je poput obećanja. Kao što je Isus rekao: „Ako me voliš, ako me učiniš središtem svojih misli, uživajući u meni i obavljajući svoje najobičnije zadatke s pogledom na moju slavu, tada te divlji konji neće moći spriječiti da me poslušaš.” Poslušnost koja je motivirana neobuzdanom ljubavlju prema tvome Gospodaru ima moćan učinak posvećivanja. Kakva euforija kada se vaše oduševljenje Kristom savršeno poklopi s vašim oduševljenjem njegovim zakonom! (Psalam 1,1–3) Tada možete povikati: “Svako vrijeme je duša moja bila prožeta čežnjom za tvojim pravilima” (Psalam 119,20).
Tako je David mogao reći: “Dobro mi je što sam bio u nevolji, da se naučim tvojim zakonima” (Psalam 119,71). Razmišljajte o nevolji kao o psu ovčaru, koji hoda tik do vas, uvijek vas vodeći kroz vrata poslušnosti u sigurnost pastira. Nevolja i posvećenje tada idu ruku pod ruku dok ste sa svih strana prinuđeni i snažno gurnuti “prema cilju za nagradu Božjeg poziva u Kristu Isusu” (Filipljanima 3,14).
Ovaj blagoslov je pao na mene
Svi novozavjetni blagoslovi o kojima je Isus propovijedao sada gube svoju čvrstinu. Nije više odvratan, Matej 5,11–12 je glatki za vašu dušu. Možete se radovati s psalmistom koji je iznio: “Ovaj mi je blagoslov pao, da držim tvoje zapovijedi” (Psalam 119, 56). Blagoslovljeni smo, krajnje sretni, ne kada sve ide za nas, nego kada svi idemo za Boga.
Postaje li bolje? Da. Isus opisuje izniman blagoslov između poslušnosti i svoje nagrade u Ivanu 14, 21: “Tko drži moje zapovijedi, on me ljubi i ja ću ga voljeti i očitovati mu se.” Ovo je slast poslušnosti. Kada se posvetite, on otvara sloj za slojem svog srca, neumoljivo vas udvarajući svojom ljupkošću i svojom svetošću (Hebrejima 12,10):
„Oni su nas doista nešto malo dana stegom odgajali kako se njima činilo, a On, nama na korist, da postanemo sudionici njegove svetosti.“
„Ovo je blagoslov koji nam iznad svih drugih Bog želi kada postanemo savršeno jedno s njim, tada borba prestaje. Kako je blagoslovljeno kada se njegova želja da nas izbavi od grijeha, i naša da budemo oslobođeni od njega, sretnu zajedno tada božanska punina teče u dušu bez provjere, i, bez obzira na gorčinu vanjskog procesa kojim se osigurava, radost neizreciva i puna slave posjeduje posvećenu dušu.“ (Noć plača, 68–69)
Gledajući samu Svetost
U satima prije zore kad ležim budna, punim grudi takvim mislima. Čudim se Isusovoj ljupkosti, zamišljam Ga kako izrezuje kanjone, skuplja planine, izvlači potoke, rijeke i mora. On udiše sunce i zvijezde u orbitu; maglice i galaksije, sve se vrte u pokretu, sve kako bismo mogli vidjeti njegovu slavu. Što je još slavnije “on podupire svemir riječju svoje moći” (Hebrejima 1,3). Planine, mora i zvijezde bi nestati, svaka bi molekula nestala, kad bi On prestao željeti da svemir postoji.
Ovo jedva zagrebe površinu. Naš Bog Stvoritelj tada želi da bude pribijen na križ. Gleda gore u oči vojnika koji se sprema zabiti željezne šiljke. Ali dok vojnik poseže za čekićem, njegovi ga prsti moraju moći uhvatiti. Njegovo srce mora nastaviti kucati. Njegov život se mora održavati nano-sekundu po nanosekundu, jer nijedan čovjek sam nema takvu moć. Tko opskrbljuje dah u pluća ovog Rimljana? Tko drži njegove molekule na okupu? To može samo Sin, po kojemu “sve drži zajedno” (Kološanima 1,17).
Isus želi da se šiljci probiju kroz njegovo tijelo. On krvnicima daje dovoljno snage da podignu križ, težak svojim nabijenim tijelom. Bog se tada ponižava, u donjem rublju. Jedva može disati. Ipak, s visine gleda te slabo plaćene legionare koji mu se rugaju i izgovara: “Oče, oprosti im.” Isus im svima, svakom bijedniku, milostivo i nemilosrdno daje nastavak postojanja.
Ipak, njegovo razapinjanje bilo je samo zagrijavanje za veći užas. U nekom trenutku tijekom tog užasnog dana, Isus je počeo osjećati stranu senzaciju. Nezemaljski gadan zadah počeo je da se širi njegovim srcem. Osjećao se prljavo. Ljudska zloća puzala je na Njegovo besprijekorno biće; živi izmet iz naših duša. Zjenica oka njegova Oca postajala je smeđa od truleži našeg grijeha (vidi Steve Estes, Kada Bog plače, 53–54).
To je ono o čemu je Isus govorio u Ivanu 14,21. Ovo je Drevni, koji nam se očituje. I čudo nad čudima, Otac nas sada naziva zjenicom oka (Psalam 17,8).
Tko će posjedovati vaše srce?
Ako čeznete za time da božanska punina teče u vašu dušu bez kontrole, prigrlite svoje nevolje, aktivno se uključite u svoje vlastito posvećenje i dopustite da se vaše oduševljenje Kristom spoji s tvojim užitkom u njegovu zakonu. Jer Bog vam je dao sunce, zvijezde i svemir; dao vam je cvijeće, prijateljstvo, dobrotu i spas. On vam je dao sve; zar mu ne možete dati svoje srce? Ako Bog nema naše srce, tko ili što će ga imati?
Vjerujem da u četiri ujutro Krist posjeduje vaše.
Autorica: Joni Eareckson Tada; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Desiringgod.org; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi za Novizivot.net.
