„Jeste li ikada željeli vikati na Boga? Ako si tako moćan, vrati mi ju.“ Ožalošćena majka je napisala objavu nakon što joj je kćerka umrla od predoziranja.
Samo kratak pogled na vijesti nam jasno govori da živimo u slomljenom svijetu punom boli, tragedije i teških života.
Usred velikih tragedija teško je razumjeti kako Bog može dopustiti takvo zlo. Kada se loše stvari događaju dobrim ljudima, onda je česta reakcija vikanje na Boga.
Jedna ožalošćena majka, Angee Penner, je dobrano upoznata s osjećajem jake ljutnje na Boga jer nije spasio njezinu kćer.
Angee je napisala vrlo emocionalnu objavu na Facebooku nakon smrti svoje kćeri, koja je preminula kao posljedica predoziranja heroinom na svoj 19. rođendan. Donosimo dijelove te objave u nastavku.
„Jeste li ikada željeli vikati na Boga? Ako si tako moćan, vrati mi ju.“
Sigurno je i većina vas to nekada povikala.
No, nakon nekoliko mjeseci od smrti svoje kćeri, Angee je shvatila da je svrha njezine boli otvoriti oči drugima da oni ne moraju prolaziti kroz takvu tugu.
„Kada se loše stvari dogode dobrim ljudima, oni pate“, napisala je, „Tada odluče da ne žele da to itko drugi proživi. Ne kako bi opravdali bol (…) nego da nitko drugi ne mora osjećati to što su oni osjećali.“
Njezina objava jasno pokazuje stanje našeg društva. Poruka koju šalje slama srca te ju je jako emocionalno iscrpilo pisanje te poruke, no nada se da će dijeljenjem svoje priče pomoći drugima da ne propate kao njezina kćer, Ashlyn.
Angee je napisala:
„Taj posljednji ubod i osjećaj…
Taj je posljednji osjećaj uništio sve dobro…
Taj se posljednji ubod činio kao dobra ideja u to vrijeme… samo što se trenutak tada pretvorio u vječnost.
Taj zadnji ubod je doveo do toga da su mi na vrata došla dva detektiva u 3:44 u jutro. Rekli su mi da je moja kćer mrtva. Moja predivna djevojčica, moja prva prava ljubav.“
Majka je dalje opisala kako je morala objasniti svojoj drugoj djeci, suprugu i rođacima što se dogodilo. Morala je vidjeti tijelo svoje mrtve kćeri prekriveno plahtom da se ne vide rane od autopsije.
„Taj je zadnji ubod doveo do toga da sam ju držala… plakala i ljubila.
Zbog tog sam posljednjeg osjećaja bila u sobi i odlučivala o ljesovima za nju. Pisala sam osmrtnicu, planirala pogreb i imala kuću punu cvijeća od poznanika i obitelji.
Zbog tog sam posljednjeg osjećala pregledavala njezin ormar, birala haljinu. Kupovala šal u njezinoj najdražoj boji da bude ukopana u njemu.
Zbog tog sam posljednjeg osjećala pregledavala sve njezine fotografije, od njezinog prvog do zadnjeg daha.
Pravila sam prezentaciju sa slikama, pokušavala sam 18 godina staviti u 10 minuta.
Molila sam Boga da mene uzme umjesto nje. Zahtijevala sam da vrati vrijeme. Vikala sam na Njega.
Tješila sam njezine prijatelje, zahvaljivala ljudima što su došli.
Gledala sam njezinog 15-godišnjeg brata kako nosi njezin lijes. Tada sam ju pogledala zadnji put.
Poljubila sam njezine hladne usne i po posljednji put stavila kosu iza njezinog uha.
Nakon što su svi otišli, ja sam ostala s njom. Nisam ju htjela ostaviti samu.
Spavala sam na njezinom grobu da ne mora biti sama, htjela sam se ubiti samo da mogu držati njezinu ruku i biti s njom.
Mjesecima sam plakala i ležala na podu, držala sam se svega što je nosilo njezin miris.
Dobila sam sijede i 10 godina na licu.
Zbog tog posljednjeg uboda ostali su prazni dani i mučne noći.
Zbog tog posljednjeg uboda i sada tražim njezin duh posvuda oko sebe.
Zbog tog posljednjeg uboda ja sam sada slomljena majka.“
Prije nego je preminula, njezina je kćer ostavila pismo. Napisala je:
„Reci moje ime. Ispričaj moju priču. Pričaj sa mnom. No, nikada nisi jači od ovisnosti, a nažalost, ni ja nisam bila jača. Ne krivi sebe… uzmi ljubav koju imaš za mene i daj ju ostatku obitelji. Svaki put kad me želiš zagrliti, zagrli njih. Ja ću osjetiti tvoj zagrljaj – gore u nebu. Nadam se da ćeš pronaći mir u saznanju da sam slobodna kako nikada prije nisam bila. Tamo gore nema ovisnosti. Tamo je samo ljubav.“
Ne dopustite da ovisnost vlada vama, uvijek postoji netko s kime možete pričati i netko tko vas voli – ova je priča dokaz za to.
