Carol Everett nekada je bila vlasnica dviju klinika za abortus i ravnateljica njih četiriju. Naposljetku je postala pro-life aktivistkinja koja sada u javnosti širi svoja iskustva s industrijom abortusa.
Gotovo sve klinike za abortus, uključujući i one čija ja vlasnica bila Carol Everett ili klinike u kojima je radila, imaju posebne „sobe za oporavak“ u kojima borave žene nakon abortusa dok im ne popusti djelovanje anestezije ili dok se ne osjete dovoljno dobro da mogu otići. Carol Everett tvrdi kako se reakcije žena odmah nakon abortusa mogu podijeliti u dvije glavne skupine:
…[P]ostoje dvije vrste reakcija u sobi za oporavak. Prva od njih je rečenica: „Ubila sam svoju bebu.“ Čak i tada me znala zapanjiti činjenica kako je to zapravo prvi put da „to“ nazivaju bebom. Međutim, znajte, koliko god to grozno zvučalo, to je zapravo najzdravija moguća reakcija. Takva žena će vjerojatno imati sposobnost otići odatle i nositi se s onim što je učinila i možda će biti iscijeljena i nastaviti sa svojim životom.
Te su žene vjerojatno prolazile kroz proceduru abortusa negirajući to što rade. Nakon samog čina više nisu mogle negirati činjenicu da su počinile to što su počinile i prisiljene su suočiti se s istinom. Carol Everett vjeruje da suočavanje sa stvarnošću umjesto potiskivanja stvarnosti pomaže tim ženama da krenu putem ozdravljenja.
Ali Carol tada nastavlja govoriti o onoj drugoj skupini žena:
Druga vrsta reakcije je ova: „Gladna sam, držite me ovdje već četiri sata, a rekli ste mi da ću morati ostati samo dva sata; pustite me da idem odavde.“ Takva žena radi upravo ono što sam ja radila. Ona bježi od svog abortusa. Ona se ne može nositi s time; umjesto suočavanja odabire negiranje, upravo takvih žena su pune statistike, to su one koje najviše pate od post-abortivnog sindroma. Sada se tvrdi kako treba u prosjeku pet godina dok se ljudi stvarno ne suoče s činjenicom da su ubili svoju bebu. I da, oni se moraju s tim suočiti. Znate, prisjećam se vlastitog ozdravljenja, koje je počelo tek prije godinu dana. Radila sam pogodbe s Bogom. Nisam željela pričati o svom abortusu. I tada kad sam se napokon s time suočila, plakala sam neprestano čitavih pet mjeseci jer vidite, ja sam ubila svoju bebu i još uvijek to nisam preboljela. A kako je to teško za sve te žene jer znate, ja vjerujem da je svaka žena ranjena abortusom, makar joj nisu ostale fizičke posljedice.
Možda ove statistike o razdoblju od pet godina djeluju anegdotski, ali Carol Everett je svjesna, zahvaljujući svom vlastitom bolnom iskustvu, da suzbijanje i bježanje od traume abortusa samo kasnije vodi do još veće boli. Žene koje su napravile abortus imaju veći rizik za počinjenje samoubojstva (6 – 7 puta veći kod odraslih i 10 puta veći kod tinejdžera!) kao i veće stope depresije, poremećaja sna i hospitalizacija na odjelu psihijatrije . Pro-life udruge moraju se prema ovim ženama odnositi sa suosjećanjem, bez obzira koliko se one uspješno ili neuspješno suočavaju sa svojim abortusima.
