„Ovo je moj ljubljeni Sin, u Njemu mi je sva milina.“ (Matej 17, 5) Ljudski otac voli sina kao onoga koji je, s obzirom na biološki spol, do svake stanice njegova tijela, sličan njemu.
Ne sjećam se kojeg sam sina prvo držao.
U kaosu carskog reza, s liječnicima i medicinskim sestrama koji su išli tamo-ovamo, a tim anesteziologa je bio u pripravnosti; s dvije pupčane vrpce za prerezati, nisam siguran kojeg sam od naših dječaka blizanaca prvi put uzeo u svoje ruke. Ili u kojem sam trenutku, u odjelu za posebnu skrb u prva dva tjedna, sjedio ondje držeći jednog od dječaka kada sam prvi puta shvatio: „Ovo je moj sin.“
Moja supruga i ja smo tako malo spavali u tih prvih dvanaest tjedana da su mnoga sjećanja mutna. Niti sam ikada imao priliku usredotočiti očevo srce na jednog određenog i jedinog sina. Ali kao otac ovih dječaka, a sada i dvije mlađe kćeri, koje nisu blizanke, mogu svjedočiti i iz Svetog pisma i iz iskustva kako postoji nešto posebno u ljubavi oca prema sinu.
Druge četiri ljubavi
Bog je stvorio dva spola; zbog čega postoje različita odnosa između roditelja i njihove djece: odnos između oca i sina, oca i kćeri, majke i kćeri i majke i sina. Zanimljivo je da je Isus odao poštovanje svakoj od ove četiri ljubavi tijekom svoje službe:
- majčinoj ljubavi prema demoniziranoj kćeri, (Marko 7, 24–30)
- majčinoj ljubavi prema preminulom sinu, (Luka 7, 11-17)
- očevoj ljubavi prema preminuloj kćeri, (Marko 5, 22-43)
- očevoj ljubavi prema demoniziranom sinu (Matej 17, 14–20; Marko 9, 14–29; Luka 9, 37–43).
Također sam razmišljao i o očevom srcu prema kćeri, ali ovdje, bez umanjivanja bilo koje druge ljubavi, jer u svakoj je nešto posebno, razmislimo o posebnoj prirodi i obliku očeve ljubavi prema sinu.
Moj ljubljeni Sin
Najprije bismo mogli zastati i promotriti posebnu ljubav ljudskog oca prema svome demoniziranom sinu. Matej, Marko i Luka, svaki na svoj način, ističu očevu ljubav prema sinu. (Matej 17, 15; Marko 9, 22, 24; Luka 9, 38; 42) Međutim, u sva tri Evanđelja, što nije mali detalj, izvještaj o Isusovom spašavanju demoniziranog sina ovog oca slijedi odmah nakon preobraženja, u čijoj je srži objava nebeskog Oca izrečena Njegovom Sinu.
Baš kao što je svoju ljubav prema Sinu objavio na početku Njegove javne službe, na krštenju (Matej 3, 17; Marko 1, 11; Luka 3, 22), sada, dok se Sin približavao križu, Otac ponovno izgovara nad njim jasnu očinsku riječ ljubavi i odobravanja:
„Ovo je moj ljubljeni Sin, u Njemu mi je sva milina.“ (Matej 17, 5)
Na brežuljku preobraženja, Isusa se „još jednom podsjeća tko je On,“ komentira Donald Macleod, “i također Ga se podsjeća, na Očevu ljubav i odobravanje.“ (Krist Razapeti, 21). Uskoro će se Isus suočiti s križem i biti okružen izrugivačima i silama tame, ali ovdje, u tišini ispred oluje, kao da njegov Otac kaže: „Sine, u svemu s čime ćeš se sada suočiti, nikad ne zaboravi tko si ti, nikad ne zaboravi da te volim i nikad ne zaboravi kako sam ponosan na tebe.“
Preobraženje, u kontekstu, nam može ponuditi vrlo snažan uvid u ljubav Oca prema svome Sinu. Razmislimo o tome kroz Macleodov trostruki okvir, koji nam pomaže u otkrivanju nekoliko aspekata, koji su jedinstveni i posebno izraženi u ljubavi Oca prema Sinu.
1. Tko Ti jesi
Otac izjavljuje: „Ti si moj Sin.“ Otac posinjuje Sina, kreira Sina, na svoju sliku i na način kako to kćer ne može biti.
Ljudski otac voli sina kao onoga koji je, s obzirom na biološki spol, do svake stanice njegova tijela, sličan njemu. Sin odrasta u muškarca, a ne u ženu; u oca, a ne u majku. Bog nam je povjerio kao očevima odgajanje naših sinova, kako bi bili poput nas; ne samo kao ljudi i kršćani, već kao muškarci, a ne žene.
Poziva nas da riječi govorimo s težinom koju očeva osobita moć sadrži u oblikovanju identiteta. Poziva nas na demonstriranje muške snage na djelu, kroz samopožrtvovnost i u skromnoj inicijativi potrebnoj za vođenje, osiguravanje i zaštitu žene i djece.
Otac voli kćer, o da, očevi itekako vole svoje kćeri, kao nekoga tko nije poput oca, nego kao nekoga tko je kao najvažnija osoba muža na Zemlji: njegova supruga. S kćeri, dobar otac prikazuje samopožrtvovnu muškost i uči je kako je to primiti i kako to prokazuje dostojan čovjek nalik Kristu. Ali sa sinom otac želi više. Želi da njegov sin jednog dana bude taj čovjek. „Ti si moj sin.“ Želim da ti, kao moj sin, naučiš biti onaj koji će biti glava svoje obitelji poput Krista (Efežanima 5, 23), onaj koji će snositi primarnu, a ne isključivu, odgovornost za svoju obitelj. Kao tate, želimo da naši sinovi imaju dovoljno snage i nježnosti za ukazivanje časti svojim suprugama i s obzirom na to da je slabiji spol i kao na nasljednicu milosti života. (1. Petrova 3, 7).
Otac na svog sina gleda kao na onoga koji će postati ono što on jest; otac i zato on mora naučiti što znači biti muškarac. Koristiti mušku snagu za pomaganje, a ne povrjeđivanje; koristiti autoritet kako bi služio, a ne kako bi se njemu služilo; koristiti riječi za ohrabrivanje, a ne omalovažavanje. Otac želi da njegov sin ima koristi, ne samo kao dijete od očeve snage, nego i da sve više postaje snažan kao čovjek. Dobar otac želi da njegov sin bude volja i superiornija verzija njega, u svakom pogledu.
2. Volim Te
Otac također kaže: „Ti si moj ljubljeni Sin.“ Malo riječi imaju takvu moć kao što je očeva izjava prema sinu da ga voli. Malo riječi može stvoriti tako dubok odnos, koji ovo društvo drži zajedno. Isto tako, ako ovakve stvari otac ne izgovori svome sinu, to može uzrokovati veliko zlo. Isto vrijedi kada otac izrazi prijezir prema svome sinu; ili još gore: ako je apatičan prema njemu.
Spominjanje voljenog sina podsjeća na naklonost koju je Abraham, nakon desetljeća bolova, gajio prema svom sinu Izaku; sinu za kojeg je Bog rekao: „Uzmi svog sina, svog jedinog sina Izaka, kojeg voliš i tamo ga prinesi kao žrtvu paljenicu na jednoj od planina koju ću ti reći“ (Postanak 22, 2; također 22;12).
S poštovanjem prema nebeskom Ocu, u izražavanju ove ljubavi prema Njegovu Sinu vidimo ono što je možda najveće, jedinstveno obećanje u cijeloj Bibliji: „Ta on ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao! Kako nam onda s njime neće sve darovati?“ (Rimljanima 8, 32). Ovdje imamo zajam jednako prostran kao nebesa; da ćemo nam „milostivo dati sve stvari;“ čvrsto utemeljene na čvrstom kamenom tlu samog evanđelja: Bog Ga je „predao za sve nas.“
Je li otac mogao poštedjeti kćer? Ipak na Kalvariji nije poštedio vlastitog Sina. Sin je produžetak svog oca, najslužbeniji od svih predstavnika, sam otac u različitoj osobi, različitoj od kćeri. U očevoj ljubavi prema sinu posebno je to što ga u pravo vrijeme, pod dostojnim uvjetima, doista ne bi mogao poštedjeti nečega teškog; ne zbog nedostatka ljubavi, nego upravo zbog prirode odnosa oca i sina i njegove osobite, požrtvovne ljubavi koja podnosi teret.
3. U Tebi mi je sva milina.
U konačnici, Otac kaže: „Ti si moj ljubljeni Sin.“ Mogli bismo reći da je bio “ponosan.” Ponos je vrlo izazovna riječ. U kontekstu ovoga, zasigurno ne bismo pomislili na ponos kao na veliko zlo, nego kao na svetu vrstu ponosa, u nedostatku boljeg izraza, kojeg će otac osjećati prema dobrom sinu. Macleod također spominje “odobravanje,” što nije puno bolje. Mogli bismo čuti odobravanje, pohvalu ili naklonost, čak i poštovanje. Kako god to mogli nazvati, to je jedinstveno divljenje koje otac osjeća prema sinu, zbog toga što je otac utisnut u novi naraštaj kroz sina.
U izjavi nebeskog Oca također čujemo njegovu ljubav u Njegovoj tvrdnji bez srama o posjedovanju: moj ljubljeni Sin. To vidimo u postavci, da je ovo javna izjava za uši svjedoka: „Ovo je moj ljubljeni Sin.“ Najviše od svega to čujemo u klauzuli koja slijedi: „u Njemu mi je sva milina.“
Zemaljski očevi, primijetite sa mnom da naš nebeski Otac to nije ostavio neizrečenim. I to izreći nije bio teret ovom Ocu svih otaca. Kad oslobodimo naše muške jezike i izrečemo našim sinovima milinu i zadovoljstvo koje imamo u njima, time povećavamo i njihovu i našu radost.
Riječi Oca
Bez sumnje, mogli bismo navesti i druge aspekte svojstvene odnosu oca i sina u ljubavi, ali kod ova tri, ono što se među njima ističe kao zajedničko jest snaga očevih riječi. Što je Očevo glavno djelovanje pri preobraženju njegova Sina? On govori. Prisutan je i izjavljuje: „Ovo je moj ljubljeni Sin!“ Za uši svjedoka i za uši samog Krista. Bog je umrežio duše ljudi kako bi mogli čuti i kako bi im takve riječi mogle dati stabilnost, jer takve riječi oblikuju identitet i komuniciraju ljubav i odobravanje oca. Zbog značenja ovih aspekata, može biti toliko duboko bolno za sinove čiji očevi nisu koristili riječi za podizanje, nego za ubijanje. I zbog toga nije mala stvar pronaći Oca na nebu u Kristu, koji razgovara sa svojim Sinom, i sinovima, kao što to čini.
Ljudski očevi ne samo da dovode život u postojanje, već također svojim riječima izgovaraju život u stvarnost. Baš kao što je Adam imenovao životinje (Postanak 2, 19–20), svoju suprugu (Postanak 3, 20) i svog sina. (Postanak 5, 3) Udružujući se s nezamjenjivom sposobnošću njegovanja svoje supruge (1. Solunjanima 2, 7), očevi imenuju, govoreći s posebnom snagom, potkrijepljeni životom na djelu. Kao što Pavao dobro prikazuje: „Znate kako smo poput oca sa svojom djecom poticali svakoga od vas i ohrabrivali vas i nalagali vam da hodite na način dostojan Boga koji vas poziva u svoje kraljevstvo i slavu.“ (1 Solunjanima 2, 11–12)
Primjer proživljenog oca ne smije se umanjivati. Očevi daju vidljive primjere svojim sinovima koje oni trebaju oponašati, (1. Korinćanima 4, 15-16), kao i majke. Ne umanjujemo utjecaj majčinog savjeta, kao što Lady Wisdom ne umanjuje utjecaj svog supruga na sinove.
Ali kao što i sam nebeski Otac pokazuje u svojoj izjavi svom sinu i o njemu: „Ovo je moj ljubljeni Sin, u Njemu mi je sva milina;“ mi očevi moramo paziti na snagu koje naše riječi posjeduju.
Izvor: DesiringGod.org; Prijevod: Ivan H.; Prevedeno i objavljeno uz posebno dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi isključivo za portal Novizivot.net.
