Božji glas je prijateljski. Nitko se ne treba bojati poslušati ga, osim ako već nije odlučio oduprijeti mu se.
Isusova krv je pokrila ne samo ljudski rod, već i cijelo stvorenje. ”… i po njemu pomiriti za nj sve što je na zemlji ili na nebu, uspostavljajući mir krvlju njegova križa” (Kol 1,20).
Možemo pouzdano propovijedati prijateljski nastrojena nebesa. Nebo i zemlja su ispunjeni dobrom voljom Onoga koji je boravio u grmu. Savršena krv promirenja osigurava ovo zauvijek.
Tko god sluša, čut će govor nebesa. Ovo definitivno nije trenutak u kojem je ljudima ugodno da se posvete ohrabrivanju na slušanje, jer danas slušanje nije dio popularne religije. U odnosu na to, mi smo na suprotnom kraju štapa.
Religija je prihvatila monstruoznu herezu o tome da glasnost, veličina, aktivnost i buka čine čovjeka dragim Bogu. Ali možemo se ohrabriti. Za ljude uhvaćene u oluju posljednjeg sukoba Bog kaže: ”Smirite se i znajte da sam ja Bog” (Ps 46,11), i još uvijek to govori, kao da nam misli reći da naša snaga i sigurnost ne leže u buci, nego u tišini.
Važno je da se smirimo kako bismo čekali na Boga. Najbolje je da se osamimo i poželjno bi bilo da to učinimo s otvorenom Biblijom pred nama. Tada se, ako želimo, možemo privući Bogu i početi Ga slušati kako govori u naša srca.
Mislim da će za prosječnu osobu napredak biti otprilike sljedeći: Prvo zvuk, kao da Prisustvo hoda po vrtu. Potom glas, razumljiviji, ali još uvijek daleko od jasnog. Onda sretni trenutak kada Duh počinje osvjetljavati Pismo i ono što je bilo samo zvuk ili u najbolju ruku glas, sada postaje razumljiva riječ, topla, intimna i jasna poput riječi dragog prijatelja.
Zatim će doći i svjetlo, a najbolja od svega je mogućnost da se vidi Isus Krist kao Spasitelj, Gospodin i Sve, te da se u Njemu otpočne, da Ga se prigrli.
Autor: A. W. Tozer