Jednom kada sam bio tinejdžer, moj otac i ja stajali smo u redu za ulaznice u cirkus.
Konačno je, nakon dugoga čekanja, ispred nas ostala samo jedna obitelj koja me se vrlo dojmila.
Bilo je osmero djece, vjerojatno su sva bila mlađa od dvanaest godina. Bilo je očigledno da nisu baš bogati. Njihova odjeća nije bila skupocjena, ali je bila čista. Djeca su bila dobro odgojena; stajala su u parovima iza roditelja, držeći se za ruke. Uzbuđeno su brbljali o klaunima, slonovima i drugim učesnicima cirkusa koje će tu večer vidjeti. Iz njihovoga ponašanja jasno se dalo naslutiti da nikada prije nisu bili u cirkusu. Ovo je trebao biti vrhunac njihovih mladih života.
Otac i majka ponosno su stajali ispred njih. Mama je držala oca za ruku gledajući ga kao da govori:”Ti si moj vitez na bijelom konju.” On se smješkao i ponosno šepurio, gledajući je kao da odgovara:”Pa, naravno da jesam.” Prodavačica je upitala oca koliko ulaznica treba. Ponosno je odgovorio:”Dajte mi, molim vas, osam dječjih i dvije ulaznice za odrasle tako da mogu odvesti moju obitelj u cirkus.” Prodavačica je kazala cijenu. Čovjek nije imao dovoljno novca. Kako bi se sada mogao okrenuti i reći svojoj djeci da nema dovoljno novca za ulaznice u cirkus?
Primjetivši što se događa, moj je otac zavukao ruku u džep, izvukao novčanicu od dvadeset dolara i bacio je na pod. Mi nismo uopće bili bogati! Zatim se sagnuo, pokupio novčanicu, lupnuo muškarca po ramenu i rekao: “Oprostite gospodine, ovo vam je ispalo iz džepa.” Čovjek je znao što se događa. On nije tražio milostinju, ali je svakako cijenio pomoć u očajnoj, srcu bolnoj i neugodnoj situaciji. Pogledao jemoga oca u oči, uhvatio ga za ruke čvrsto stežući novčanicu od dvadeset dolara. Dok mu se suza kotrljala niz obraz, drhtavim jeusnama odgovorio:
“Hvala vam, hvala vam, gospodine. Ovo doista mnogo znači i meni i mojoj obitelji.” Moj otac i ja vratili smo se do auta i odvezli kući. Te večeri nismo otišli u cirkus, ali tamo nismo bili uzalud.
