Odgoj djece nikada nije lak, ni za majke ni za očeve. Zato je jedan otac za Fatherly isprobao francuski način odgoja i preporodio se. Evo u čemu je trik!
“U jednoj od najprodavanijih knjiga o odgoju djece, ‘Bringing Up Bebe’, autorica Pamela Druckerman donosi pravila francuskog roditeljstva koja navodno od neposlušne djece stvara onu koja bez problema spavaju tijekom noći, jedu sve što se pred njih stavi te vrlo brzo nauče sami ići na kahlicu. Naravno, to se odmah svidjelo mojem izmučenom i hipertenzivnom srcu. Želim živjeti na takav način. Želim da su moja djeca smirena i kul te da eventualno nose istrošene traperice dok slušaju house glazbu. Što god se razlikuje od neispavanog, nestabilnog stila života punog kukanja kojem su doprinijeli i moji mališani od četiri i šest godina. Zato sam se na neko vrijeme odlučio prebaciti na francuski odgoj. Želio sam vidjeli hoće li upaliti.
Prestao im sam ispunjavati svaki zahtjev
Kada sam počeo čitati knjigu, skužio sam da moram na svoje potomke primijeniti dvije taktike: ne dopuštati da uvijek budu u centru pažnje i pristupati im kao da su odrasli ljudi koji se snalaze u društvenoj interakciji. Te dvije stvari nisu nešto što mi dolazi prirodno, a za to postoji dobar razlog. Naime, neki stručnjaci smatraju da ovakav način odgoja ne utječe nužno pozitivno na djecu. Bez obzira na to, uspjeh se postiže riskiranjem pa nisam odustao odmah u startu.
Prva stvar koju sam napravio – prestao sam im iste sekunde ugađati i ispunjavati njihove zahtjeve. Rekao sam im da pričekaju i da budu strpljivi. Nije im se svidjelo pa su glasnije ponavljali što žele i to do granice iritantnosti. Nisam popuštao, a nisu ni oni. Nije bilo dobro, ali četvrtog dana nešto se promijenilo. Moji sinovi su odjednom shvatili da im više neću bjesomučno ugađati. Bili su zbunjeni, ali su prihvatili svoju sudbinu. Nakon toga su često znali stajati pored mene u tišini dok nisam završio što sam radio, a tek onda su rekli što žele. Ovoga puta smo igrali po mojim pravilima.
Naravno da me to još više nabrijalo i naravno da sam počeo iskorištavati svoju moć. Rekao sam im da me ne prekidaju dok razgovaram sa suprugom što bismo mogli gledati na Netflixu. Drugi dan sam im isto ponovio dok sam pregledao Twitter. Nekada mi je bilo krivo što sam ih stalno tjerao na čekanje jer su tražili nešto zbilja jednostavno.
“Tata, hoćeš se igrati sa mnom?”, upitali su me.
“Budi Francuz”, govorio sam sam sebi i zamišljao da vučem dim iz cigarete bez filtera. “Reci im da odbiju.”
Pristupio sam im kao odraslim ljudima
Nisam baš volio ovu novu verziju sebe. Ipak, sviđala mi se moć koju sam imao nad njima. Sviđalo mi se što sam potpuno mogao biti u svijetu odraslih i što sam govorio na taj način. Ne, ne, nisam bio otresit niti sam im spuštao. Nisam htio da tako ispadne. Ali također im nisam pristupao kao odraslim ljudima koji su sami odgovorni za svoje postupke. Prvi put kada sam to pokušao, šokirao sam i sebe i njih. Dečki su se svađali oko izolir-trake (da, djeca to rade), derali su se i niti jedan nije htio popustiti. Tada sam se umiješao i razgovarao s njima kao da govorim odraslom čovjeku:
“Ok. Čekajte. Znam da mislite da je ovo važno, ali isto tako znam da možete biti razumni. Budite razumni.”
“Ali…”
“Od obojice očekujem da se ponašate bolje jer znam da ste sposobni dijeliti i surađivati.”
Bilo je čudno, ali je upalilo
Nisu ništa odgovorili. Samo su me pogledali i bilo je jasno da su zbunjeni. Nisu znali o čemu govorim jer im nisam pokazao emocije. Nisam uletio među njih i ljutito rekao da prestanu. Ovoga puta su morali razmisliti o mojim riječima. Nagnuli su glave kao zbunjeni peseki. Istu sam taktiku primijenio prije spavanja, tijekom večere i kupanja. Prilagodba je bila čudna za sve nas, ali vrlo brzo je upalila. Govorio sam im da rješavaju probleme među sobom i, vjerovali ili ne, jesu. Naravno da nismo preko noći postali suradnici, ali komunikacija je bila izravnija. Dobivali su djelotvorne povratne informacije. Skužili su što moraju napraviti.
Volio sam ovu verziju sebe. Umjesto distanciranog francuskog tate, ovaj je bio razuman i prisutan. I nikamo ne ide. Istina je da ne nemam snage niti želje tjerati djecu da plešu kako ja sviram. Isto tako, ne vjerujem si dovoljno da bih mogao reći kako neću biti sebičan. S druge strane, vjerujem da mogu s njima razgovarati na odrastao, razuman način jer sam i sam razuman. Nastavit ću s tom praksom. Zapravo se više radi o ‘vulkanskoj mirnoći’ nego pariškoj roditeljskoj magiji. Želim biti smiren i želim da moja djeca sama rješavaju svoje probleme. Ipak je to ono što bi Amerikanac poput mene učinio.
A što se tiče ugađanja dječjim zahtjevima, nije li to pomalo francuski?”
