Kraj je došao. Posljednje poglavlje je napisano. Posljednji komadić je postavljen. Desetljeće duga saga se dovršava. Dosegnuli smo ”Završnicu”.
Počevši sa Iron Manom 2008. drama je dosezala, film po film, do ovoga: ”potrošeni” tim superjunaka za koje smo navijali i s kojima smo se smijali godinama sada se bore s naizgled nepobjedivim protivnikom Thanosom. Dvadeset i dva filma i završni tekstovi doveli su nas do posljednjeg okršaja. Bez sumnje, uživanje u svakom pojedinim filmu je variralo (a neki od nas možda i nisu optimistični u vezi idućeg desetljeća Marvelovih filmova).
No ova serija filmova superjunaka, zajedno s drugim franšizama kao što su Harry Potter i Gospodar prstenova, su rasli zajedno s nama. Osjećamo nostalgiju kada ih se sjetimo. Možda smo ih gledali na svojim prvim sastancima s osobama za koje smo mislili da će postati naši supružnici, ili smo ih gledali s djecom na rođendanskim zabavama, ili smo ih gledali s članom obitelji koji više nije s nama.
Sve ovo dugoočekivanu temu posljednjeg filma čini malo neugodnom: žrtva. Bez gledanja filma možemo to predvidjeti u ugovorima glumaca koji ističu i u sloganu špice: ”Što god da je potrebno“. Kao i kod svakog rata neće se svi izvući.
Kao i kod najboljih priča, očekivanja su da ne prežive svi do kraja. Neki moraju nestati u sjenama kako bi drugi mogli vidjeti izlazak sunca. ”Sretno zauvijek”, ako i bude će doći sa zvjezdicom. Serijal, što se čini neizbježnim, će završiti skladom visokog i isto tako niskog prizvuka. Mir neće doći jeftino. Vrlo vjerojatno to će barem jednog od ovih ratnika koštati sve.
Zašto najveće priče bole?
Duboko unutra tema žrtvovanja sebe nas duboko pogađa. Davanje vlastitog života kako bi drugi mogao rastati je neugodno lijepo iskustvo. Užas smrti poprskan mirisom vrhovne ljubavi: „Nema veće ljubavi od ove; da netko položi život za svoje prijatelje“. (Ivan 15, 13) Na završetku financijski najbogatije franšize svih vremena čini se da ćemo pronaći mir koji će biti kupljen najvećom ljubavlju: žrtvom.
Ovo je zaista nešto čemu se treba diviti. Bez obzira na to hoće li žrtva biti u finalu ili ne, zašto je tako otrežnjujuća porula neprestan sastojak najboljih priča, onih koje nas zarobljavaju fabulama za koje se čine kao da su potekle izvan Hollywooda?
Kršćani znaju da elementi dobra i zla, požrtvovnosti i hrabrosti, zaštite i izdaje predstavljaju veliko ”P” priče unutar kojih se i sami nalazimo. Naša najbolja djela odjekuju Njegova. Mi posuđujemo (iako nenamjerno) od vječnog Autora. Njegova priča govori o Božanstvu koje je došlo iz daleke zemlje kako bi pobijedilo zlo, umrlo zbog njega i platilo konačnu cijenu za svoj narod. Priča ljudske povijesti je tako slavna da kada počnemo uživati u najboljim pričama koje čovjek može ispričati, moramo se pognuti i ne izdizati iznad naše trenutne stvarnosti.
U pripremanju gledanja Marvelovog finala (ili pripremanja na dugoočekivanu dramu) pokušavam se podsjetiti na Priču u kojoj sam i sam. Stoga kada čujem note superiorne glazbe u jeki mogu ih slijediti kroz Izvor.
Božja završnica
Dok večeras odlazim gledati ”Osvetnici: Završnicu”, prisjećam se da je to samo sjenka Njegove Priče. Odlazim, ne kako bih dosadnu stvarnost zamijenio ”boljom”, već kako bih se ponovno probudio u boljem svemiru u kojem već živim. Bez obzira na stupanj žrtvi i pobjede koje obećavaju velike stvarnosti predstavljene u ”Završnici”, one me mogu samo podsjetiti na to da se s Božjom smrću na križu prije dvije tisuće godina ništa ne može nositi.
Bez premca u dobroti
Onaj koji je došao biti naš junak je onaj koji je stvorio sve. Onaj koji „je postao tijelom i boravio među nama“ (Ivan 1, 14) bio je Onaj o kome je pisano: „Sve je stvoreno po Njemu i bez Njega ništa nije stvoreno“. (Ivan 1, 3) Sve stvari, vidljive i nevidljive su stvorene za Njega: „Sve stvari stvorene su po Njemu i za Njega“. (Kološanima 1, 16)
On, za razliku od bilo kojeg bića iz Marvelovog svemira je Bog s velikim ”B”. Thanos živi po Njegovoj Riječi (Kološanima 1, 17). Božja ludost je veća od ljudske mudrosti; Njegova slabost veća je od ljudske snage. (1. Korinćanima 1, 25) Njegovi prizori borbe ne trebaju kaskadere. Njegova mudrost ne treba scenariste. Njegova slava ne treba posebne efekte. Dijete koje je ležalo u štalici njiše svijet svojom moćnom Riječju. „S kime ćeš me usporediti da budem kao on“? Kaže Sveti. (Izaija 40, 25) Božja stvarnost nema premca.
Bez premca u žrtvi
Ova agonija i sram između Boga i čovjeka nikada ne može biti reproducirana.
Tjelesno mučenje (da je bilo viđeno na ekranima) dobilo bi najstože ocjene gledatelja (Gibsonova ”Pasija” dobila je ocjenu ”R”). „Kao što se mnogi užasnuše vidjevši ga – tako mu je lice bilo neljudski iznakaženo te obličjem više nije naličio na čovjeka“. (Izaija 52, 14) Rimljani su ga tako divljački pretukli da je izgledom jedva podsjećao na čovjeka. No on se suočio s više od ovoga jer se suočio s većim izazovom od Thanosa.
Pravednički gnjev Onoga koji Ga je ”slomio” (Izaija 53, 10) probo je više od Njegovih ruku i stopala, šibao je više od Njegovih leđa; Njegova probadanja dosegnula su Njegovu dušu. Sin je dragovoljno izlio svoju dušu smrti; dok je umjesto nas pio naš pakao do taloga bio je unakažen u tijelu i duši.
Nadalje, Njegova smrt nije bila divna. On nije umro slavno na bojištu dok je sjedio na svome bijelom konju niti je poginuo dok je jurišao na goruću zgradu. On je poginuo kao kriminalac. Skinuli su Ga gola i paradirali su s Njime kroz grad sve do rupetine Golgote. Poginuo je sramotnom, prokletom smrću između dva lopova. Niti jedan promatrač nije pljeskao Njegovom junaštvu. Nije bilo tima da se bori pored Njega. Visio je sam, noseći Očev pravednički gnjev zbog grijeha. Niti jedan junak nikada nije poginuo tako sramotnom smrću.
Bez premca u ljubavi
Malo znamo o tome koga ti Osvetnici brane. Pretpostavljamo da su to ljudi Zemlje, odnosno nedužni ljudi koje napada izvanjsko zlo. Ubrizgali smo dobrotu u bezlične junake koje Kapetan Amerika, Thor, Iron Man i njihovi prijatelji čuvaju. No Isus nije umro za dobre ljude koji žive svoje živote već za mini-negativce čija svaka misao je bila neprestano zlo. (Postanak 6, 5) Voljeli smo puzati po pukotinama. Mi, na ovoj plavoj Zemlji, ne plavi polubog koji napada, smo postali prokletstvo stvaranja. Osvetnici umiru za dobro čovječanstvo; Bog je umro za svoje neprijatelje.
„Doista, dok mi još bijasmo nemoćni, Krist je, već u to vrijeme, za nas bezbožnike umro. Zbilja, jedva bi tko za pravedna umro; možda bi se za dobra tko i odvažio umrijeti. A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije“. (Rimljanima 5, 6-8)
Isus nije umro prisilno. Nitko Ga nije pobijedio, pretekao niti nadvladao. Njegova smrt nije bila obavezna. Čovjek nije napao raj i pobijedio Ga. On je položio svoj mač i zaustavio svoje legije. „Zbog toga me i ljubi Otac što polažem život svoj da ga opet uzmem. Nitko mi ga ne oduzima, nego ja ga sam od sebe polažem. Vlast imam položiti ga, vlast imam opet uzeti ga. Tu zapovijed primih od Oca svoga“. (Ivan 10, 17-18) On je dao svoj život kao otkupninu za mnoge. Ovaj junak pokazao je vrhovnu ljubav.
Bez premca u postignućima
Njegova smrt je bez premca u postignućima. Njegova smrt je pobijedila samu smrt. Grob, ta smrdljiva, ričuća zvijer, požderala je toliko ljudi jer su nakon njihova oca Adama svi sagriješili. (Rimljanima 5, 12) No po Njegovoj žrtvi On je kupio nešto što bi inače za ljudsku vrstu bilo nevrijedno što se ne bi na drugi način moglo dobiti: milost. Njegov besplatni dar milosti vlada nad grobom zbog Njegovog naroda.
Drugo, Njegova krv nas nije poštedjela nepoštene tiranije supermoći. Umjesto toga, Njegova krv nas je poštedjela od pravedne nagrade za naša vlastita djela. Njegova smrt nas je spasila od Božjeg gnjeva. (Rimljanima 5, 9) Nadalje, Njegovo spasenje nije nam omogućilo još nekoliko dodatnih godina na Zemlji. Njegovo spasenje omogućilo nam je mjesto u novome nebu i na novoj Zemlji, zauvijek.
Više od toga da nas poštedi pakla i smjesti na nebo „Doista, i Krist jednom za grijehe umrije, pravedan za nepravedne, da vas privede k Bogu – ubijen doduše u tijelu, ali oživljen u duhu“. (1. Petrova 3, 18) On od svojih bivših neprijatelja stvara svoju voljenu djecu i dovodi nas do onoga zbog čega smo mi kao ljudi stvoreni: zajedništva sa samim Bogom. On, ne odustnost boli ili ulice popločene zlatom, postao je naše najveće blago zauvijek.
Razmišljajte o tome da se anđeli naginju preko litice raja, sjede na rubu svojih mjesta kako bi gledali ono što se otkriva i što se nastavlja otkrivati, ovdje. (1. Petrova 1, 12) Nakon uzdaha zbog Njegove smrti za griješnike anđeoske legije nisu prestale klicati vječnom hvalom koja će samo nastavljati hvatati pažnju otkupljene publike u vječnost. Nije potreban završni tekst. Nije potreban novi junak za obožavanje. Dovoljno je Janje koje je bilo zaklano da dobije svu slavu, hvalu i čast.
Zavist bogova
Kršćani znaju da najveće priče nisu u bježanju od stvarnosti već u udubljivanju u nju. Kao što je Chesterton poznato izjavio o bajkama:
„Bajke kažu da su jabuke postale zlatne samo kako bi osvježile zaboravljeni trenutak kada smo otkrili da su bile zelene. U bajkama vino teče rijekama samo kako bi nas podsjetile, na jedan divlji trenutak, da njima zapravo teče voda“.
Mi živimo u najvećoj Priči. Božja epska priča se otkriva svagdje oko nas. Da su Marvelovi likovi dovoljno slavni da zaista postoje oni bi nama zavidjeli na našoj Priči, a ne mi na njihovoj. Dobro je dopustiti da velike priče osvježe zaboravljeni trenutak kada smo otkrili da smo živjeli u epskoj priči svemira. Mi putujemo u drugi svemir kako bismo vidjeli bogove i junake koji žrtvuju svoje živote za ljude, kako bismo se prisjetili na jedan ”divlji” trenutak da je Isus umro i uskrsnuo kako bi spasio svoj narod za vječnost. Bogovi zavide našoj Priči.
Prijevod: Ivan H.; Izvor: Desiringgod.org
