Nije prošlo dugo vremena od jednog nedjeljnog prijepodneva u crkvi, kada sam stajala pred braćom i sestrama. Svi su se molili za moje iscjeljenje …
Da krenem od početka. Prije nepunih godinu dana sam otišla u bolnicu s jakim bolovima u leđima. Nakon nekoliko dana su mi iznijeli dijagnozu, koja nije obećavala ništa dobro. Dijagnoza je glasila: otečena i napuhan mjehur. Međutim, tu je bila još jedna dijagnoza: tzv. polivalentna alergija na lijekov . To je značilo da ne smijem uzmem bilo kakvu tabletu ili primiti bilo kakvu injekciju.
Liječnici su napravili mnogo ispitivanja i testova. Svi rezultati su bili pozitivni. Rekli su mi: “Žao nam je, ali morat ćete naučiti živjeti s tom bolešću”. Dobila sam otpusno pismo i otišla kući. Međutim , kod kuće nisam ostala dugo. Nakon dva tjedna sam ponovno bila u bolnici, ali sada sa novom dijagnozom, koja je bila gora nego one prethodne. Sada je glasila: “Lupus ertromatus”, ili u žargonu “Crveni vuk”. Imunološki sustav mog organizma je počeo je funkcionirati naopako; umjesto da bude obrana, on je počeo uništavati srce, pluća, probavne organe … cijelo moje tijelo. Liječnici su mi rekli da za ovu bolest nema lijeka.
Bio je to jako težak udarac za mene. Liječnici su mi rekli da imam života nekoliko mjeseci. Život oboljelog od ove bolesti se može značajno produljiti terapijom s odgovarajućim lijekovima. Kod mene to nije bilo moguće, jer je moj organizam bio alergičan na skoro sve lijekove. To nije bilo sve. Dobila sam visoku temperaturu i upalu gornjih dišnih puteva. Liječnici su stajali pored mog kreveta i bespomoćno promatrali razvoj moje bolesti. Jedino što su mogli učiniti, bilo je stavljanje hladnih obloga za snižavanje temperature. Tada sam
im rekla da takve obloge sebi mogu stavljam i kod kuće, u kojoj želim i umrijeti.
Na moje inzistiranje su me pustili kući. S kćerkom sam dugo pričala o mom stanju, kada su mi se javljale strašne sumnje: Što ako umrem, a na kraju se “ništa ne dogodi”?
Sljedećeg dana mi se uopće nije išlo u crkvu, ali sam ipak otišla, iako s jakim bolovima. Brata Jana, koji je propovijedao, gotovo da i nisam primjećivala. U mislima sam bila jako daleko, jako daleko od Boga … Trgla sam se tek kad je Jan pozvao da izađu naprijed oni vjernici, kojima u srce sotona stavlja sumnju, da se moli za njih. U tom trenutku sam prosto “izletjela” naprijed, znajući da se to odnosi na mene. Tada sam pred cijelom crkvom iznijela svoj zdravstveni problem, tj. rekla sam im da bolujem od neizlječive bolesti. Odmah su svi počeli moliti.
Odjednom sam u leđima osjetila neki “dodir” i bolovi su počeli popuštati. Kleknula sam na koljena i zahvaljivala Bogu Svemogućem za to što me je iscijelio. Molila sam Boga da mi oprosti grijehe, jer Mu nisam vjerovala. Cijelu sljedeću nedjelju sam provela u kući, bez ikakvih bolova. U nedjelju sam otišla na bogoslužje u grad Košice. Bio je to dan krštenja. Opet se cijela crkva molila za mene. Ja sam, međutim, ponovno počela sumnjati , jer sam u tim trenucima osjetila jak bol i nesnosnu temperaturu. Uplašila sam se da se bolest vraća. Sjela sam na svoje mjesto i nastavila se moliti. Bol je polako nestajala i od tog trenutka više nikada nisam osjetila nikakvu bol.
Sljedećeg četvrtka sam otišla kod liječnika sa željom da mi zatvori bolovanje i vrati me na posao, jer sam se osjećala sasvim dobro. Liječnik me je sumnjičavo pogledao (vjerojatno je mislio da sam od silnog bola počela gubim zdrav razum, jer mi je on već pripremio invalidska kolica), ali je ipak pristao da napravimo nova ispitivanja. Rezultate ispitivanja sam morala čekati nekoliko sati, a potpuno su bili gotovi tek u ponedjeljak. Čekajući rezultate, cijelo prijepodne sam provela kod Janke Hlaváč i tek onda sam otišla u bolnicu. Liječnik je namjerno moje rezultate ostavio za kraj, ali kad sam ušla u ordinaciju pogledao
me je s čuđenjem rekavši : “Ne znam što se dogodilo, ali rezultati su negativni. Vi ste potpuno zdravi.” Nisam mogla više ništa da mu kažem od silne navale emocija. On mi je rekao da to, hoću li ponovno početi raditi ne ovisi od njega, nego od komisije na koju u ponedjeljak trebam ići. Tada su već svi rezultati bili gotovi. Svi su bili negativni. Članovi komisije su mi samo poželjeli mnogo uspjeha u daljnjem životu i radu.
A ja i danas radim. Moje svjedočanstvo je tim jače što nisam uzela ni jednu jedinu tabletu, niti primila injekciju. Svakom vjerniku i nevjerniku govorim, da je mene iscijelio Isus Krist, i svuda gdje o tome govorim uvijek iznova i iznova Mu zahvaljujem. Osjetila sam moć Njegovog iscjeljenja. HVALA TI, GOSPODE!
Autorica: Gabrijela
