“Ako priznamo grijehe svoje, vjeran je on i pravedan: otpustit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravde.” (1. Ivanova 1, 9)

Plaćeno u potpunosti

Kada je Isus umro na križu, posljednja stvar koju je rekao bila je “dovršeno je”, a na grčkom ovo u osnovi znači “plaćeno u potpunosti”. Zato je moje pitanje koliko naših grijeha je bilo ispred nas kada je Isus umro na križu? Odgovor je svi! Svaki grijeh koji će postojati stotinama godina u budućnosti.

Mislite li da je Isusova smrt na križu bila dovoljna da plati sve naše grijehe, što znači sve naše grijehe, uključujuću svaku prošlu grešku koju smo počinili? Da mi je moj sin došao priznajući da je učinio nešto što sam mu rekao da ne čini, bih li nastavio to spominjati svaki put kada bismo razgovarali? Naravno da ne. Na isti način, ne moramo iznova pitati Boga da nam oprosti određene grijehove koje nam je već oprostio, zar ne?

Prihvaćamo li oproštenje?

Ne mogu vam reći točan broj ljudi s kojima sam razgovarao, a koji i dalje osjećaju da nisu primili oproštenje za stvari iz prošlosti, iako su zamolili Boga za oprost. I dalje sa sobom nose težak teret krivnje, opterećeni onim što nikad nije trebalo nositi. Ovo im krade radost, uklanja svako svjedočanstvo koje bi mogli dati za Gospodina, i puni ih nepotrebnom krivnjom za koju nemaju nimalo razloga da nose.

Kada je Izaija imao viziju Gospodina i osjećao se nedostojnim govoriti prljavih usana (Izaija 6,5), Gospodin je poslao serafina da dotakne njegove usne te je rekao da mu je grijeh uzet a krivnja očišćena (Izaija 6,6). To je oproštenje. Nama koji vjerujemo u Krista, je dana Kristova pravednost, i tako nas Bog vidi (2. Korinćanima 5,21). Pa zašto se neki i dalje osjećaju opterećeno i preplavljeno krivnjom? Bog im je oprostio, ali oni odbijaju oprostiti sebi. Možda zato što vjeruju svojim osjećajima, koja su vrlo subjektivni i lako pogrešivi, iako Riječ Božja govori da su nam svi grijesi oprošteni.

Oprani i očišćeni

U Psalmu 51, Davidovu velikom psalmu pokajanja, on traži od Boga da opere njegovu krivnju te ga očisti od svakog grijeha (Psalam 51,2), da mu stvori čisto srce (Psalam 51,10) i da mu vrati radost spasenja ( Psalam 51,12), ne da mu vrati spasenje, već radost spasenja, što ukazuje da je David mislio da nije izgubio spasenje, već samo radost spasenja. Davidu je bilo oprošteno, i on je to sigurno znao, jer nastavlja govoreći kako će objavljivati ​​Njegovu slavu naglas, i Božju pravednost (Psalam 51,14).

Ne zvuči li to kao da je David prihvatio Božje očišćenje, jer kako bi osuđeni grešnik mogao pjevati o Božjem oproštenju, da mu zaista nisu oproštene prošle pogreške? Sjetite se da je David počinio preljub u srcu, pa onda u tijelu, onda je skovao urotu da počini ubojstvo, nakon toga je počinio ubojstvo prvog stupnja, što je sve bilo kažnjivo smrću. To je bilo onoliko ozbiljno koliko i zvuči, ali kasnije u Davidovu životu, čitajući Psalme, možete vidjeti da on sa sobom nije nosio ovu krivnju za prošle greške. Krivnja uklanja našu radost, jer nismo shvatili koliko je naš Bog pun praštanja.

Završna molitva

Ti, o Oče, ti si tako milostiv Bog, bogat u milosti i pun milosrđa. Svojom ljubavlju si poslao svog Sina da umre za mene, jer inače se ne bih pomakao od svoje krivice iz prošlosti, i svih grešaka koje sam učinio i koje ću u budućnosti učiniti. Zbog tolike Tvoje dobrote, ja ti zahvaljujem u Isusovo ime. Amen.

Autor: Jack Wellman; Prijevod: Ivana R.; Izvor: Rhetoricaljesus.com

NE PROPUSTITE!VIŠE OD AUTORA