Opasne misli su kao sjeme, one rastu. U ozračju samoće i potištenosti to malo sjeme može pustiti korijenje koje će proždrijeti život i zahvatiti čitav um.
Samoubojstvo je vrlo opasna igra koju često igraju ljudi koji u stvarnosti ne žele umrijeti. U svakom pokušaju samoubojstva postoji i nada da se neće umrijeti.
Mnogi osamljeni, žalosni i potišteni ne znaju kako posegnuti za pomoći. Oni ne žele nastaviti živjeti onako kako žive, ali ne žele ni završiti kao leševi.
Većina dječaka tinejdžera i muškaraca samoubojstvo izvrši bombom ili pištoljem. Druga najuobičajenija metoda je vješanje, a odmah iza slijedi predoziranje narkoticima. Djevojčice i žene najčešće se ubijaju tabletama, pištoljem ili vješanjem. Tim redom.
Ljudi koji zapravo ne žele umrijeti, obično to ne pokušavaju učiniti agresivnim metodama. Pištolji, bombe, vješanje, skakanje s visina – to je za njih preopasno. Znaju da bi najvjerojatnije završilo smrću.
Umjesto toga, uzimaju upravo toliko tableta da ih nokautiraju, ali ne ubiju; prerežu zapešće ili ruku vodeći brigu da naprave samo površinsku ranu. Oni žele krvariti bez umiranja. To također daje mnogo „vremena za spašavanje”. Ako pak upotrijebe pištolj, okrznut će se tako da ostanu oštre i primjetljive opekotine od baruta. Oni ostavljaju poruke gdje ih se može naći nadajući se da će ih netko uzeti za ozbiljno i izbaviti.
Pričanje o samoubojstvu nije nešto što netko jednostavno preraste
Nitko se ne igra takvih igara ako stvarno ne vapi za pomoći. A pričanje o samoubojstvu nije nešto što netko jednostavno preraste. Prečesto obitelj i prijatelji misle da je to samo način kako netko na sebe svraća pozornost te ga otpuštaju govoreći: „O, nikada on to neće učiniti”. Ili: „Ona je prevelika kukavica. Samo mnogo priča. Želi da je žalimo.” Ali nažalost, tisuće koji govore o samoubojstvu, završe u mrtvačnici.
Većina ljudi, koji govore da će pokušati izvršiti samoubojstvo, želi da ih se odgovori. Ne radi se toliko o tome da oni i dalje žele živjeti, već se boje umrijeti. Duboko u sebi oni imaju strah od vječnosti. Većina posjeduje dovoljno religijskog znanja da se brine da će završiti u paklu ako se ubije. Misao da je samoubojstvo neoprostiv grijeh ne daje mira njihovoj savjesti.
Mnogi danas, koji se igraju mislima o samoubojstvu, nikome o tome ne govore. Oni o tome mrze govoriti. Ali misao o jednostavnom bijegu neprestano se pojavljuje u njihovim umovima. Jedna je žena priznala: „Znala sam da nisam tako glupa da bih se ikad ubila, ali kad su stvari u mom braku postale previše loše, imala sam takve kratkotrajne pomisli da sa svime time završim i da mu vratim milo za drago.”
Milijuni nastoje izvršiti samoubojstvo svake godine. Nastavnici mi govore o sve većem broju učenika koji proučavaju taj predmet i pišu o samoubojstvu u svojim tromjesečnim referatima.
Biblija govori: „…jer on je onakav kako u sebi misli…” (Izr 23,7). Job je rekao: „…snalazi me, evo, čega god se bojah.” (Job 3,25). Ovi i mnogi drugi redci Svetoga pisma ukazuju na opasnost da takve misli slobodno lutaju umom. To su one misli za koje Pavao govori da ih „mi… zarobljujemo… da se pokoravaju Kristu.” (Kor 10,5).
Misli su kao sjeme
Misli su kao sjeme, one rastu. U ozračju samoće i potištenosti to malo sjeme može pustiti korijenje koje će proždrijeti život i zahvatiti čitav um. Naše misli mogu upravljati tijelom. Misli imaju put da postanu riječi, a riječi postaju djela. Biblija govori da su smrt i život u vlasti jezika. „Smrt i život u vlasti su jeziku, a tko ga miluje, jede od ploda njegova.” (Izr 18,21)
Samoubojstvo je u vlasti jezika. Tako i život. To jednostavno znači da je vlast života ili smrti u umu. Jer, „usta… govore onim čega je prepuno srce.” (Lk 6,45).
Ne dopustite da vam takve misli ostanu. Tražite Duha Svetoga da ih očisti. Ispunite svoj um riječju Božjom. Pavao je to sve iskazao ovako:
„Uostalom, braćo, sve što je čestito, što je dično, što je pravedno, što je nevino, što je ljubzno, što je na dobru glasu, i sve što je kreposno, i hvale vrijedno, to neka bude sadržaj vaših misli!” (Fil 4,8)
Autor: David Wilkerson
