Slijedila sam savjet svoje prabake da se svaku večer molim za svog budućeg muža. Zvuči kao naslov ljetne lektire za tinejdžerice. Slatko, naivno, previše romantično. Ali to je čista istina.
Da budem iskrena, on nije samo prvi koji mi je pisao na Valentinovo, on je i jedini. Ali kako sam uvijek mislila da bi jedan muž bio više nego dovoljan, bilo je dovoljno i jedno Valentinovo.
Malo prije krizme, mama i ja smo ozbiljno razgovarale. Povjerila mi je bakine vrijedne savjete. Stavila joj je na srce da se svake večeri moli za svog budućeg muža. I to je ozbiljno shvatila.
Prabaka je bila u pravu pa sam i ja poslušala njezin savjet. Navečer, kada se u kući konačno sve smirilo, pomolila sam se u miru prije spavanja. Molila sam se za dobre ocjene; da se ne bi svađala sa sestrama; da izviđački kamp više neće poplaviti; i tako dalje, uvijek završavajući večernji razgovor s Bogom molbom za dobrim mužem i dobrim poslom.
Godine su prolazile i ja sam dočekala to Valentinovo
Naravno da sam znala da je Valentinovo – to u Sloveniji ne možete propustiti. Srce mi je u to vrijeme bilo slomljeno na mnogo načina.
Bila je to jako teška godina za mene. Moj najbolji prijatelj je umro od raka. Nisam znala da tuga boli do kostiju. Imala sam osjećaj da mi se svijet srušio na kraju studija; budućnost je bila tako mračna i usamljena da je čak ni toplina obitelji i prijatelja nije mogla osvijetliti. Srce mi se zagrijalo za mlađeg kolegu, ali on mi nije uzvratio ljubav.
Oh, stvarno sam se nadala da će se na Valentinovo predomisliti. Nadala sam se da će mi pisati. Nadala sam se, unatoč opetovanim jasnim uvjeravanjima da nema romantične namjere sa mnom.
Ujutro na Valentinovo poštar mi je donio pismo. Bila sam tako iznenađena jer nikada u životu nisam dobila ljubavno pismo na Valentinovo.
Napisao mi je Žiga, skaut iz Škofje Loke. Onaj koji mi je zapeo za oko na plesu izviđača, unatoč kompliciranim srčanim problemima. Visok, tamnook i tako zgodan.
Taj Žiga, koji me nasmijavao svojim dosjetljivim šalama i veselo vrtio uz polke i valcere. Taj Žiga, koji mi je uporno slao prijateljske poruke. Onaj Žiga koji me zamolio da mu pomognem kuhati za više od 300 gladnih izviđača. Upravo taj Žiga, kojeg u zadnje vrijeme tako često slučajno srećem. Taj Žiga, za kojeg sam odlučila da mu ne dam priliku, jer je moje srce već dovoljno patilo i prvo moram isplakati sve suze tuge i razočarenja.
Upravo taj Žiga mi je pisao za Valentinovo. Potrudio se za mene, odvojio vrijeme da napiše pismo. Napisao mi je da mu se sviđam.
Crni oblaci nad mojim srcem su se razišli
Zasjalo je sunce, cvrkutale ptice i zaplesali leptiri. Odlučila sam mu dati priliku. Možda je on taj za kojeg sam molila cijelu svoju mladost. Možda je on taj za kojim čezne moje srce. Možda sam ja ta za kojom čezne njegovo srce. Polako i oprezno, rekla sam sama sebi, ali ubrzo sam se zaljubila do ušiju.
Prijatelji su kolutali očima, sestre su se hihotale, mama i tata su se znakovito smješkali, baka (koju smo slučajno sreli na našem drugom spoju) me stalno pitala imam li “prijatelja”. Za manje od mjesec dana postali smo dečko i cura, a za dvije godine muž i žena.
I živjeli smo sretno do kraja života? Naravno. Žiga se voli šaliti da smo sretno oženjeni – žena mu sretna, a on oženjen. U sretnom smo braku skoro 15 godina.
Zahvalni smo što su nam roditelji uzori, koji su u braku preko 40 godina. Zahvalni smo što smo dio bračne grupe gdje se međusobno potičemo na bračnom putu. Zahvalni smo na naše tri kćeri, Emu, Vesnu i Špelu, koje nam je Bog povjerio na čuvanje i odgoj te nam uljepšavaju dane. Navečer, prije nego što zaspimo, prekrižimo se – zahvalni što smo se našli.
Autorica: Katja Nastran
