Joy i Stephan doživjeli su tešku bol kada su izgubili svog sina kao dojenče, ali Bog je njihovu tugu pretvorio u priču ispunjenu ljubavlju i nadom. Otvorili su svoje srce i dom za osmero djece, uključujući i one s posebnim potrebama.
Vjenčali su se 1994. godine i sanjali o jednostavnom životu – dvoje djece i putovanjima svijetom. Bog im je podario kćer Méliku, a dvije godine kasnije i sina Jacoba. No, kada je Jacob preminuo s osam i pol mjeseci, njihov svijet se srušio. Uz to, saznali su da više ne mogu imati djece.
Vjerujući u Božji plan, usvojili su rođaka iz obitelji i tako dobili dvije kćeri. Ipak, Joy je osjećala duboku želju za još jednim djetetom, onim koje bi nadživjelo dob koju je Jacob dosegnuo. Pokušali su usvojiti bebu s lakšim zdravstvenim poteškoćama, ali ih je nekoliko puta zadesilo razočaranje.
Zatim su čuli za dvanaestogodišnjeg dječaka s Filipina, koji je cijeli život nosio ime “Baby Boy” jer mu nikada nije bilo službeno promijenjeno. Nisu ga mogli ugostiti zbog problema s vizom, pa su ga odlučili usvojiti.
Manje od godinu dana kasnije, saznali su za tri brata koji su trebali obitelj. Joy je molila za njih, no umjesto da sazna da su usvojeni, socijalni radnik ju je upitao bi li ih ona usvojila.
Iako su postojala pravila o čekanju između usvajanja, učinili su iznimku. Tijekom molitve, shvatili su da njihova imena odražavaju značenje pjesme “O Come, O Come, Emmanuel”, što su uzeli kao Božji znak.
Pouzdavali su se u Boga
Nakon toga, na jednom obiteljskom pikniku, saznali su za dvomjesečnu bebu u hospiciju, kojoj su liječnici predviđali samo dva dana života. Iako su bili u financijskim dugovima, vjerovali su da će Bog pronaći način. Osam dana kasnije, donijeli su kući malenu Asher, koja je imala ozbiljna oštećenja mozga. Liječnici su tvrdili da neće moći vidjeti, čuti ni prepoznati ljude, ali Asher ih je sve iznenadila – smijala se, osjećala i prepoznavala svoju obitelj.
Nakon Asherine smrti, Joy i Stephan su ponovno osjetili prazninu, no znali su da su posebna djeca donijela više radosti nego tuge. Upoznali su dječaka Zaydena s Downovim sindromom, koji je imao teške srčane probleme i prošao gotovo 80 operacija do četvrte godine. Ipak, Zayden je bio vedar, širio ljubav i radost svima oko sebe.
Dok je Stephan bio na misijskom putovanju u Africi, Joy je rekla da bi prihvatila djevojčicu s Downovim sindromom ako ih netko kontaktira. To se i dogodilo, te su usvojili Milu kada je imala samo 24 sata. Za razliku od Zaydena, Mila je bila snažnog karaktera i voljela istraživati svijet.
Stephan često govori drugim očevima da život nije samo odlazak u mirovinu, golf i ribolov, već da trebamo ostaviti naslijeđe. Iako je u početku bio nesklon usvajanju, sada ne može zamisliti život bez ove djece.
Priča Joy i Stephana pokazuje kako Bog može pretvoriti bol u svrhu i kako ljubav može promijeniti živote. Neka se više obitelji otvori usvajanju djece, posebno onih s posebnim potrebama, kako bi im pružili dom ispunjen ljubavlju.
