Prije više godina, jedna majka u dalekoj Škotskoj čvrsto je, jecajući, privijala svoga malog sina na grudi. Imao je samo osamnaest mjeseci kad je neka upala iza očiju oštetila vid toga dragog malog dječaka. Nije čudo da je majka plakala.
Kako su godine prolazile, oči su mu postajale sve slabije i slabije, ali se on hrabro borio protiv onoga što je držao da je okrutna nepravda. Bilo je doba kad je mogao stajati na dokovima Glasgowa i promatrati brodove, ali došao je dan kad brodove više nije mogao vidjeti. Bio je slijep.
Ali svjetlo neba još je sjalo u umu i srcu tog dječaka. S dolaskom njegove sljepoće, počeo je blisko hodati s Bogom, tako da su prekaljeni sveti uvijek bili ohrabreni kad su došli u njegovu nazočnost. On nije dopustio da ga njegov fizički nedostatak svlada. Postao je veliki propovjednik. Napisao je mnoge vjerske knjige. On, slijepi propovjednik, putovao je u daleke zemlje i navješćivao evanđelje Gospodina Isusa Krista. Ime mu je bilo George Matheson.
Podigao se do uzvišenog vrhunca nadahnuća kad je napisao: “O, ljubav koja me ne pušta otići!” Veličanstven je taj čudesan stih koji ushićuje srce i koji kuca njegovim vlastitim svjedočanstvom: O Radosti koja me tražiš u boli, ne mogu ti srce svoje zatvoriti. Kroz kišu slijedim dugu i osjećam da tvoje obećanje nije isprazno: jutro će biti bez suza.
Za Georgea Mathesona bilo je dobro i u njegovu zlu.
Jesu li vaše nevolje veće od njegovih? Koja bremena vi nosite? Koji je vaš teret? Ne znam, ali ovo jedno znam: ako je Krist vaš i ako su obećanja istinita, oko ramena vaše oluje nalazi se duga, ali morate podići pogled da je vidite. Postoji obećanje koje susreće vašu potrebu i dragi Spasitelj koji stanuje u vama i koji je u stanju ispuniti to obećanje.
Oblak može biti taman, ali ako ste sljedbenik Nazarećanina, iz tog oblaka može izaći neko dobro.
Autor: Charles S. Price
