«Ubuduće jačajte se u Gospodinu i u silnoj snazi njegovoj.» (Efežanima 6,10)
U prijašnjem proučavanju bavili smo se izrazom «u silnoj snazi Njegovoj». Pitanje koje sa sada nameće jest na koji način smo povezani s tom silom i snagom? Jedno je podsjećati se na to koliko je Bog svemoguć i koliko je slavna sila, koja se nalazi u Njemu, te kako je On pobjednik nad svime; no na koji način se to sve odnosi na mene, kako mi to može pomoći, od kakve mi je koristi u rješavanju mojih problema i sukoba u borbi sa silama koje djeluju protiv mene? Upravo ćemo to razmatrati u ovome tekstu.
Prvo, moramo uvijek imati na umu kako je Gospodin Isus Krist «Začetnik našega spasenja», kako ga naziva pisac poslanice Hebrejima. U drugom poglavlju poslanice, 10. retku čitamo: «Dolikovalo je doista da Onaj radi kojega je sve i po kojemu je sve – kako bi mnoge sinove priveo k slavi – po patnjama do savršenstva dovede Početnika njihova spasenja.» Sličnu ideju nalazimo u 12. poglavlju, drugom retku: «Uprimo pogled u Začetnika i Dovršitelja vjere, Isusa, koji umjesto radosti što je stajala pred njim podnese križ, prezrevši sramotu te sjedi zdesna prijestolja Božjega.» Isus je vođa skupine, Začetnik, Onaj koji vodi, «Začetnik i Dovršitelj vjere».
To je prva stvar koju moramo shvatiti. Drugim riječima, moramo ispravno razumjeti spasenje koje nam je dano. Naravno, postoji opasnost da na spasenje gledamo isključivo s osobnog i subjektivnog stajališta što je, naravno, nužno. Nažalost, neki ljudi nikada ne uvide tu osobnu stranu spasenja, što je također krivo. Krivo činimo ako odemo u bilo koji od ovih ekstrema. Također je opasno razmišljanje kako je kršćanski život nešto na čemu mi moramo raditi. Naravno, što ću i naglasiti, imamo mi puno toga za raditi, ali prije negoli dođemo do toga, zapamtimo kako spasenje prvenstveno dolazi od Boga. Spasenje je Božji plan, Božji nacrt, nešto što Bog radi, nešto što je Bog isplanirao i zamislio. On je započeo to djelo i On ga i vrši. To je temeljni princip naše vjere. Bog je uključen u pitanje spasenja daleko više nego mi. Vrlo često na spasenje gledamo kao na nešto što mi moramo raditi, a povremeno se obratimo Bogu za pomoć. Međutim, takvo razmišljanje stvari postavlja naopako. Spasenje je Božji plan u kojeg nas je uključio. Ne smijemo zaboraviti kako smo mi pojedinci, jedinke u velikoj vojsci. Mi ne vojujemo neki osobni, privatni rat. To niti približno nije naša pozicija. Mi smo samo pojedinci, vojnici u velikoj vojsci koja se bori u kampanjskoj bitci. Drugim riječima, ne radi se toliko o mojoj bitci protiv đavla, već Božjoj bitci protiv đavla, i tako i trebamo gledati na to.
Uistinu osnažuje kada na stvari gledamo na ovaj način. Uzmimo za primjer slijedeći analogiju, osoba na ratištu, vojnik usred bitke, ne bori se iz svojih privatnih razloga, on nije na ratištu zbog neke osobne razmirice. On je jedinka u velikoj kampanji. Ne odlučuje o strategiji niti o taktici. Te odluke su u rukama nekog drugoga. Vojnik je u bitci, pozvan je u bitku i stavljen je u poziciju u kojoj se nalazi, no to nije njegova bitka. To je bitka kralja ili kraljice njegove zemlje, general zapovijeda i upravlja vojskom i usmjerava bitku. Upravo to je ideja koju naučava Novi zavjet i ne znam da išta drugo može pružiti više utjehe i ohrabrenja od toga. U Starom zavjetu čitamo o kralju Jošafatu, «ovo nije vaš rat, nego Božji.» To nije značilo kako Jošafat nije imao nikakve veze s tim ratom, već ga se podsjećalo da u tom ratu nije zbog svojeg osobnog razloga, već radi Božjeg. Sve bitke koje je Izrael vodio nisu bile njihove bitke, već Gospodinove. Sudjelovali su jer su bili Božji narod. Njihov je glavni problem bio da su bili skloni zaboraviti na Gospodina i smatrati svaku bitku vlastitim problemom. Tako su se počeli baviti politikom i ušli u savez s Egiptom itd., pa su se našli u velikim problemima. Da su samo shvatili kako se bore u Gospodinovom ratu, cijela situacija u kojoj su se našli bi se bila promijenila. Tu dolazimo do prvoga principa kojeg moramo zapamtiti – «Začetnik našega spasenja», «ovo nije vaš rat, nego Božji». Pogledajmo još jednu divnu frazu zapisanu u Hebrejima 2,10: «Dolikovalo je doista da Onaj» – tj. Bog «kako bi mnoge sinove priveo k slavi». On je taj koji vodi. Vi i ja ne vodimo osobnu bitku kako bismo zadobili spasenje. Bog je taj koji nas vodi u slavu. Plan i nacrt su Njegovi. To je nešto što On čini, to nije naša osobna stvar. «Dolikovalo je doista da Onaj radi kojega je sve i po kojemu je sve – kako bi mnoge sinove priveo k slavi – po patnjama do savršenstva dovede Početnika njihova spasenja.» – On je postavljen za vođu, zapovjednika – «po patnjama do savršenstva dovede». Obratimo pozornost na izraz: «Dolikovalo je doista da Onaj…», drugim riječima, to je Božji plan i metoda. Onoga trena kada shvatimo ovu istinu naša pozicija će se u potpunosti preobraziti.
Zamislimo vojnike kako se bore na svojem dijelu ratišta. Neprijatelj žestoko navaljuje na njih i sve je protiv njih. Ako počnu misliti kako je to njihova privatna bitka, ubrzo će biti poraženi, ali kada se sjete da su oni dijelom velike, silne vojske, i da je negdje u pozadini njihov vođa, zapovjednik koji upravlja svime, njihova situacija se u trenu mijenja. Drugim riječima, dok vodimo bitku vjere i hrvamo se s silama i vlastima, suočavamo se s napadima svijeta, tjelesnosti i đavla, moramo biti svjesni kako je Bog u tome s nama. Ne bismo se u toj bici niti nalazili da nije Boga. Najveća bitka se odvija između Boga i đavla, između neba i pakla, svijetlosti i tame. Ova spoznaja bi nas trebala dovesti do slijedeće istine, ova kampanja neće biti izgubljena, jer se tu radi o Božjoj časti. Usred bitke podignite svoj pogled i misli i srca i sjetite se ovoga. Kada vidite neprijateljevu silu i snagu postajete svjesni svojih slabosti, ali tada recite sami sebi: «Ovo je Božja bitka, i imamo čast boriti se u njoj kao vojnici, ali Božja čast je na kocki i On neće dozvoliti poraz, jer su Njegovi karakter, slava i čast uloženi u ovu bitku.» Budite snažni u Gospodinu i zapamtite kako je On s vama te kako je to njegova bitka. Ovo nikada nije suvišno naglašavati. Upravo, to je tema Biblije, počevši s Knjigom Postanka. Bog je stvorio savršeni svijet. Međutim, pojavljuje se đavao, i žena i muškarac ga poslušaju te padnu u grijeh, a đavao postaje «bog ovoga svijeta». Međutim to nije kraj. Bog nije rekao muškarcu i ženi: «E pa dobro, zbog vaše pobune i ludosti i vaših grijeha, ovo ste sami tražili i sad se sami snalazite, cijeli život ćete se boriti protiv zle sile koja vas je savladala.» Bog nije rekao takvo što. Rekao je kako će biti neprijateljstvo između sjemena ženina i sjemena zmijina. To je ta borba, sukob, ali nije stao na tome. Također je obećao kako će ženino sjeme satirati zmiji glavu. Bog sudjeluje u tom sukobu jer radi se o Njegovom svijetu i Njegovom narodu, te neće dozvoliti đavlu pobijediti. Bog neće dozvolit Zlome da uništi Njegovo stvorenje. Naravno da neće! Zato Bog obećava kako će ženino sjeme zgaziti glavu zmije. Bog se uključuje u ovaj sukob. Spasenje je tu kako bi se Bog proslavio, a ne samo kako bismo mi bili spašeni. Prvenstveno je tu radi slave Božje.
Naše spasenje je samo jedan od izraza slave i časti Imena Božjeg. Upravo radi toga Pavao piše: «jačajte se u Gospodinu». Pokušajmo zapamtiti jednom za svagda, mi ne vodimo svoju privatnu bitku u kojoj se borimo sami: «jačajte se u Gospodinu i u silnoj snazi njegovoj»
Međutim, moramo ići još i dalje. Ovo je bila početna točka, prvi korak i nevoljko ga ostavljam jer znam kako smo zaboravni. Iznimno smo subjektivni, živimo u vrlo «psihološki» nezdravoj generacija, kojoj je početak i kraj svih stvari čovjek, a većina problema koje imamo su vezana baš za takav stav. Uvijek smo okrenuti prema sebi, žalimo sami sebe i tražimo nešto što bi nam pomoglo. Riješimo se takvog stava, zaboravimo na sebe na trenutak, bitka je Gospodinova! Spasenje je Gospodinovo, na slavu Njegova silnog i slavnog Imena. Pođimo još korak dalje, s obzirom na to da je bitka Gospodinova, na našoj strani je svemoguća sila, premda toga ponekad nismo svjesni. Silne stvari se događaju u ovoj kampanji, stvari kojih nismo niti svjesni. Možda čak i spavamo na straži i ne znamo da naš zapovjednik radi planove koji uključuju baš nas, a mi o tome pojma nemamo. No, to nije niti važno. Hvala Gospodinu da On to ipak čini, iako mi toga nismo niti svjesni, jer bili bismo izgubljeni da to nije tako. Bog to čini radi nas. Pismo nas također tome uči na mnogo mjesta, stoga je vrlo važno poznavati Pismo. Kasnije ćemo se podsjetiti kako je «mač Duha, Riječ Božja». Osvrnimo se na Psalam 34,8: «Anđeo Jahvin tabor podiže oko njegovih štovalaca da ih spasi.» Možda mislite kako sve radite sami, no anđeo Jahvin podiže tabor oko vas, a on je vrlo moćan anđeo. On je moćan i silan i oko onih koji ga se boje podiže tabor, zaštitu. Čak i kada spavamo, On je tu, uvijek budan i na straži. Bdije nad nama jer smo Božji narod i sve što se događa sa nama je pitanje Božje časti.
Pogledajmo što nam govori Psalam 91,1: «Ti što prebivaš pod zaštitom Višnjega, što počivaš u sjeni Svemogućega». Kakvo veličanstveno mjesto! Jeste li ikada vidjeli piliće kako trče prema kvočki kada se pojavi kakva opasnost? Kvočka samo raširi krila i oni svi pojure ispod. «…u sjeni Svemogućega»! To se odnosi na sve kršćane. «…jačajte se u Gospodinu i u silnoj snazi njegovoj.» Ne zaboravite na ta krila! Vi ćete «počivati u sjeni Svemogućega.» Sve što ovdje sada činim jest da izabirem moćne, ohrabrujuće biblijske retke. Pogledajmo što nam Gospodin kaže, čitamo evanđelje po Ivanu 10,29: «Otac moj, koji mi ih dade, veći je od svih i nitko ih ne može ugrabiti iz ruke Očeve.» Kakva utjeha i ohrabrenje! Nitko ne može ugrabiti Božji narod, Kristov narod iz ruke Božje koja je snažna i svemoguća. Neka ljudi i đavao, i čitav pakao pokušavaju štogod im je volja, no ugrabiti Božji narod iz ruke Očeve je nemoguće. Nadalje čitamo u Pavlovoj poslanici Rimljanima u kojoj piše: «Uvjeren sam doista», dakle, u potpunosti siguran bez trunke sumnje, kako «ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor nas neće moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem.» Naši neprijatelji će učiniti sve što je u njihovoj moći kako bi nas obeshrabrili i kako bismo pomislili da smo odsječeni i ostali sami, i kako nam više nema spasa, a ponekad će nas i uspjeti uvjeriti u to. Međutim, takvo što se nikada neće dogoditi. Baš ništa «neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem.» Zašto? Zato što, ako bi nas išta rastavilo od Boga, tada bi Bog bio poražen i đavao bi pobijedio. Što je sasvim nezamislivo i sasvim nemoguće. Ustrajanje svetih je neizbježno istinito u kontekstu Božje slave i karaktera i časti. Možda ćete reći: «Ali takvo stajalište je opasno, jer neki na to mogu reći kako sada mogu raditi što žele.» To nije istina! Što bolje razumijete ovu veliku istinu, to ćete biti oprezniji. Ova spoznaja drži ljude na uskom putu, jer kada zaista shvatite da je na kocki Božja čast i da bitka u kojoj se nalazimo nije naša i da nismo sami, i ako podbacimo samo Ime Božje je dijelom toga.
Kada zaista shvatite ovaj nauk, tada nema opasnosti od antinomijanizma. Jer ovo je biblijski nauk. U praksi to znači kako Bog brine za nas, te da je ta briga veća, negoli ćemo mi to ikada moći shvatiti dok smo na ovome svijetu. Pismo je prepuno ovog nauka. Naš Gospodin Isus je to naučavao. Rekao je kako se Bog brine za ptice: «Ne prodaju li se dva vrapca za novčić? Pa ipak ni jedan od njih ne pada na zemlju bez Oca vašega.» Koliko je samo veća Njegova briga za vas! Ako Bog odijeva ljiljane poljske i brine za ptice nebeske, «neće li još više vas». Vjerujem da je ovo dovoljno. «Neće li još više vas», pa naravno da hoće! On nas je uveo u Svoj plan, On brine za nas, On se zanima za nas: «A vama su i vlasi na glavi sve izbrojene.» To pokazuje koliko se Bog brine za nas.
On je taj koji sve radi i to ne smijemo zaboraviti. Nešto slično apostol Pavao izražava kada piše u poslanici Filipljanima 1,6, «uvjeren u ovo». Ne zaboravimo kontekst ove izjave. Apostol Pavao je bio u zatvoru, nije znao što će biti s njim i koliko mu je još života ostalo. Našao se u rukama hirovitog cara Nerona, koji bi iznenada mogao odlučiti pogubiti Pavla. Pavao ne zna kakva mu je sudbina, mogao bi biti pogubljen svakog trenaa. Također zna da su se u crkvama pojavili problemi, svjestan je problema crkve u Filipima. Pa ipak on piše: «uvjeren u ovo: Onaj koji otpoče u vama dobro djelo, dovršit će ga do Dana Krista Isusa.» Pavao je star, bolestan i u zatvoru, na pragu smrti, no je li zabrinut? Niti najmanje, štoviše pun je pouzdanja. Jer će On [Bog] koji je započeo dobro djelo u vama, to djelo će i dovršiti do dana [do kraja] Krista Isusa.
Ovu istinu ne nalazimo samo u učenjima apostola Pavla. Apostol Petar piše isto u svojoj prvoj poslanici 1,5, govoreći o kršćanima, piše: «vas koje snaga Božja po vjeri čuva za spasenje, spremno da se objavi u posljednje vrijeme.» Što ima snažnije od ovoga? Čuva nas snaga Božja!«…jačajte se u Gospodinu i u silnoj snazi njegovoj». Silna je snaga koja nas čuva. Još je jedan koncept koji mi kršćani često zanemarujemo, a to je služba anđela. Vratimo se na poslanicu Hebrejima. O kakvim se anđelima radi? Krist je uzvišeniji od anđela naravno, ali tko su anđeli? Odgovor glasi: «Svi ti zar nisu služnički duhovi što se šalju služiti za one koji imaju baštiniti spasenje?» tj. za kršćane, mi smo ti «koji imaju baštini spasenje». Bog šalje te moćne anđele koje je stvorio kako bi nam mogli služiti. Mnogi kršćani ne znaju o ovoj službi anđela ili zaborave, no hvala Bogu to ne mijenja situaciju i službu anđela. Bog je odredio anđelima njihovu službu i oni je vrijedno vrše. Oni vrše Njegovu volju, duhovi koji služe. Njihov posao je služiti nama jer smo mi baštinici spasenja. To možemo ilustrirati slijedećim primjerom, mi smo kao djeca zemljoposjednika koji ima ogromno imanje. On ima sina, nasljednika koji će jednoga dana naslijediti čitavo njegove bogatstvo, no taj nasljednik je još malo dijete, tek dječačić. Što, stoga, zemljoposjednik čini? Zapovijeda slugama da se brinu za njegovog nasljednika. Plati im da ga čuvaju o štite od zla, da ga spriječe da bi naudio sam sebi, da ga vode i usmjeravaju.
To je upravo ono što anđeli rade. Oni su oko nas, iako ih ne vidimo. Vrlo smo budalasti što zapostavljamo ovaj biblijski nauk! «Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih najmanjih jer, kažem vam, anđeli njihovi na nebu uvijek gledaju lice Oca mojega, koji je na nebesima.» ovo je rekao naš Gospodin o dječici (Matej 18,10). To je isto ovo učenje koje smo razmatrali. Često zaboravljamo ove stvari i to je razlog zašto upadamo u nevolje, zašto smo malodušni i zašto nas đavao pobjeđuje. Zaboravljamo kako nam služe anđeoske sile, ti dobri anđeli koje Bog stvorio baš u tu svrhu. Trebamo biti svjesni kako imamo svemoćnu silu koja je na našoj strani i radi za nas. Sve ovo je izvan nas, oko nas, anđeo Jahvin podiže tabor oko nas, anđeli nam služe. Tu je na djelu Bog koji upotrebljava Svoju snagu za našu dobrobit. Jedan je od čimbenika kako smo «snažni u Gospodinu». Moramo razumjeti kako je upravo to način na koji smo mi snažni, kada smo u svakom trenutku svjesni što se događa. Moramo imati povjerenja u Začetnika našega spasenja, povjerenje u Onoga koji je započeo bitku i čiji Sin sudjeluje u toj bitci. Međutim, idemo i korak dalje. Ta sila i snaga ne samo da djeluje oko nas, već i u nama. Što je neizrecivo divno. O ovome je detaljnije pisao apostol Pavao, no nikada nije previše ponavljati ovu istinu. Najljepši dijelovi Pisma nas naučavaju upravo o toj temi. Štoviše, nikada ne bismo niti započeli svoje živote kao kršćani da nije bilo te Božje sile koja je započela svoje djelovanje u nama. To je jasno izraženo u drugom poglavlju poslanice Efežanima: «I vi bijaste mrtvi zbog prijestupa i grijeha» – bijasmo mrtvi! Kako bi naglasio ovo još i više ponavlja u petom retku, «nas koji bijasmo mrtvi zbog prijestupa, oživi zajedno s Kristom – milošću ste spašeni!» Tu je početak svemu. Nitko ne može postati kršćaninom osim po djelovanju božanske, svemoćne sile u njemu.
Niti jedna osoba ne može odlučiti sama od sebe prihvatiti Krista, jer je «mrtva», duhovno je mrtva! Nadalje, u četvrtom poglavlju recima 17,18 Pavao radi toga i piše: «Ovo govorim i zaklinjem u Gospodinu: ne živite više kao što pogani žive – u ispraznosti pameti njihove:zamračena uma, udaljeni od života Božjega, sve zbog neznanja koje je u njima, zbog okorjelosti srca njihova». Ove riječi opisuju ljudsku narav. «Jer težnja je tijela protivna Bogu: zakonu se Božjemu ne podvrgava, a i ne može» (Rimljanima 8,7). Tjelesan čovjek ne može ništa, bespomoćan je i duhovno mrtav. Što nas čini kršćanima? On nas je «oživio» po sili Duha Svojega. Ono što nas dovodi ka spasenju jest djelovanje Duha Božjeg u nama i nad nama, koji nas osvjedočuje o grijehu i otvara nam oči. On je taj koji sve čini, «milošću ste spašeni». To je «sila Božja na spasenje». Da nije tako ne bi bilo nade ni za koga. Sve počinje djelovanjem Božje sile u nama koja nas vodi do spoznaje spasenja.
Nije samo da Bog započinje naše spasenje, već i nastavlja raditi u nama, a to je najveća utjeha i ohrabrenje. Pogledajmo što apostol Pavao piše u prvom poglavlju poslanice Efežanima, počinje upravo sa objavom ove velike istine, potom, kako on to ima običaj, prekida tu misao i pojašnjava stvari vezane uz glavnu temu, kako bi se opet vratio na samu temu. Isto tako čini i u drugom poglavlju poslanice. Čitavo drugo poglavlje je na neki način digresija, objašnjenje točaka koje je spomenuo u prvom poglavlju. U poslanici Efežanima Pavao zahvaljuje Bogu za njih, piše kako se moli za njih: «Bog Gospodina našega Isusa Krista, Otac Slave, dao vam Duha mudrosti i objave kojom ćete ga spoznati; prosvijetlio vam oči srca…» (1,17-18). Zašto sve to čini? To čini: «…da upoznate koje li nade u pozivu njegovu», a svrha koju vam je On namijenio: «koje li bogate slave u baštini njegovoj među svetima». Pavao nam poručuje da gledamo naprijed i radujemo se Njegovoj baštini među svetima jer to je i naša baština. Nadalje piše: «i koje li prekomjerne veličine u moći njegovoj prema nama koji vjerujemo». Što nam Pavao zapravo poručuje jest: molim za vas, kako biste razumjeli i spoznali prekomjernu veličinu Božje moći koja je na strani onih koji vjeruju. Pavao ne štedi riječi i pridjeva kada govori o Božjoj moći, jer Božja moć nema ograničenja.
U svojoj poslanici Pavao također poručuje kako se moli kako bi spoznali da je ta velika moć usmjerena k njima i djeluje u njima, radi za naše dobro, i kada bi samo bili svjesni toga. Svi mi trebamo moliti upravo za to, nama je potrebno prosvjetljenje, potrebna nam je spoznaja toga. Kada bismo samo znali svrhu koju nam je Bog namijenio i kako On radi na ostvarenju te svrhe, kada bismo samo znali naš konačni cilj kojeg nam je Bog namijenio, tada bi se naša perspektiva u potpunosti promijenila. Pavao u trećem poglavlju opet piše kako se moli za Efežane. Pogledajmo 13. redak gdje čitamo: «Zato vas molim, da ne klonete zbog nevolja mojih za vas, koje su slava vaša.» Efežani su, kao i druge crkve toga vremena, bile u opasnosti oslanjati se i previše na apostola Pavla. On im je propovijedao Evanđelje i obratili su se Bogu za vrijeme njegove službe. Međutim, sad je u zatvoru, bolestan i star, stoga su mislili: «Što će biti s nama ako Pavao ode? Kome ćemo onda pisati? Od koga ćemo tražiti savijete i pomoć? Ako nam Pavao ode, mi smo gotovi». Tako su mislili Efežani. Međutim, Pavao im poručuje, «Zato vas molim, da ne klonete zbog nevolja mojih za vas, koje su slava vaša. Zbog toga pregibam koljena svoja pred Ocem Gospodina našega Isusa Krista, koga se zove svako zajedništvo na nebesima i na zemlji, Da vam dadne po bogatstvu slave svoje, da se silom utvrdite po Duhu njegovu u nutarnjem čovjeku». Silom Duha u unutarnjem čovjeku! «…i koje li prekomjerne veličine u moći njegovoj prema nama koji vjerujemo». Ta moć djeluje u unutarnjem čovjeku i osnažuje unutarnjeg čovjeka. Ne klonite, kaže im Pavao, nije važno što će biti sa njime, spasenje ostaje, jer spasenje je po Njegovoj sili, a ne Pavlovoj. Pavao je samo instrument, mali sluga koji trči od rova do rova i prenosi poruke i kada Pavla više ne bude, Bog će nastaviti Svoje djelovanje, On ima mnogu slugu, On će osposobiti druge ljude. Samo naprijed! – kaže on. Potrebna im je Božja snaga, a ona se nalazi u unutarnjem čovjeku i Pavao se moli kako bi ta snaga u njima rasla. O istome opet piše u 20. retku trećeg poglavlja: «A onome, koji može sve učiniti izobilnije nego što molimo ili mislimo, po sili, koja djeluje u nama». Sila koja radi u nama, sila koja je «prekomjerne veličine». Zadržimo se malo na ovim riječima i pokušajmo pojmiti njihovo značenje! Ove riječi nam govore kako je Pavao iscrpio jezik kojime bi opisao tu veličinu. Pavao je volio pisati u superlativima, jer jedino tako možete pisati kada pišete o Bogu, ništa manje, ali čak su i najuzvišenije riječi nedovoljne.
Sve ovo je «mnogo izobilnije nego li mi [možemo]moliti ili zamislit». Niti najplodnija mašta to ne može dočarati. Čitav koncept je iznad shvaćanja i razuma, iznad svega. «…po sili, koja djeluje u nama». Sila koja ne djeluje samo oko vas, ona djeluje u vama, u svakom vjerniku! «…po sili, koja djeluje u nama». Osvrnimo se na trenutak na retke u drugim dijelovima Pisma kako nikada ne bismo postali beznadni i klonuli. Ranije smo spomenuli Filipljanima poslanicu, 2. poglavlje, pa vratimo se na retke 12 i 13, gdje stoji: «Tako, ljubljeni moji, poslušni kako uvijek bijaste, ne samo kao ono za moje nazočnosti nego mnogo više sada, za moje nenazočnosti». Dakle, nije važno je li Pavao s njima ili nije. Smatrali su kako je to važno, no to nije bilo tako, «mnogo više sada, za moje nenazočnosti, sa strahom i trepetom radite oko svoga spasenja! Da, Bog u svojoj dobrohotnosti izvodi u vama i htjeti i djelovati.» Njegova sila djelue u nama. Ona sila koja vaš um u trenu okreće prema Bogu, bez obzira što radili u tom trenutku; to je sila koja djeluje u nama i rađa želju za molitvom. Što vas je ponukalo na takvo što? Ne znate! No odgovor je, Duh Sveti! Njegova sila djeluje u vama neprestano. Hvala Gospodinu da je tako! Bili bismo izgubljeni u beznađu da nije tako!
Bog nas vraća k Sebi i podsjeća nas i poziva ka Svojoj Riječi, poziva nas na molitvu, bogoslužja i poziva nas na dužnost: «Bog u svojoj dobrohotnosti izvodi u vama i htjeti i djelovati». Ta moć i sila je «prekomjerne veličine u moći njegovoj prema nama koji vjerujemo». Još o ovome nalazimo u Kološanima 1,29. Apostol Pavao ovdje sebe opisuje kao propovjednika. Piše, «Za što se i trudim, boreći se po njegovoj moći….» Pavao se trudi, ali trudi se «po njegovoj moći». Primijetimo, Pavao se trudi! Vratit ćemo se na ovo nešto kasnije, jer puno kršćana griješi upravo ovdje, no sada se bavim naglašavanjem Božje sile. «Za što se i trudim, boreći se po njegovoj moći, koja silno radi u meni», piše Pavao. Što je Pavao zapravo radio? «Kojega mi navješćujemo, opominjući svakoga čovjeka i učeći svakoga čovjeka u svoj mudrosti, da prikažemo svakoga čovjeka savršena u Kristu Isusu; Za što se i trudim, boreći se po njegovoj moći, koja silno radi u meni.» Pavao je bio svjestan sile koja je djelovala u njemu. Nema uzvišenijeg i slavnijeg iskustva od toga. Čini vam se da ste samo promatrač u svemu, vi ništa ne činite, samo vas se koristi, On je taj koji sve radi, vi ste skoro pa samo gledatelj.
Apostol Pavao uvijek piše na ovakav način. U 1 Solunjanima 1,5, piše: «jer evanđelje naše nije k vama došlo samo u riječi nego i u snazi, u Duhu Svetome i mnogostrukoj punini.» Pavao je bio svjestan djelovanja Duha u sebi, a ta ista sila je u nama, djelujući u nama, i to silno. Apostol Ivan u svojoj prvoj poslanici 4,4-6 piše: «Vi ste, dječice, od Boga i pobijedili ste ih». Zašto? Zato «jer je moćniji Onaj koji je u vama nego onaj koji je u svijetu. Oni su od svijeta, zato iz svijeta govore i svijet ih sluša. Mi smo od Boga. Tko poznaje Boga, nas sluša, a tko nije od Boga, ne sluša nas. Po tom prepoznajemo Duha istine i duha zablude.» Zatim u zadnjem poglavlju svoje prve poslanice Ivan piše, redci 18 i 19: «Znamo: tko god je rođen od Boga, ne griješi;», tj. takva osoba ne ustraje u grijehu, «nego Rođeni od Boga čuva ga», teolozi se slažu kako ovo znači da vjernu osobu čuva Bog, «i Zli ga se ne dotiče.» Đavao može urlati na vas i uplašiti vas da drhtite od straha, ali vas ne može niti taknuti. «Znamo: od Boga smo, a sav je svijet pod Zlim.», svijet je u zagrljaju i kandžama Zloga, ali mi nismo tamo, mi smo oteti od Zloga. Mi smo «od Boga» i stoga nas đavao ne može dohvatiti. Može nas uznemirivati i plašiti nas, ali nikada više mu nećemo pasti u ruke, to je nemoguće. «Od Boga smo» i sigurni smo u Kristovom naručju, u Božjem naručju, Njegove vječne ruke su ispod nas i oko nas. Od Boga smo i Zli nas se ne dotiče i nikada nas neće dotaći to nije u njegovoj moći. Izbavljeni smo iz područja njegove vladavine, drugim riječima: «On nas izbavi iz vlasti tame i prenese u kraljevstvo Sina, ljubavi svoje». Stoga, tako i gledajmo na to. Sila Božja djeluje u nama, no ona je angažirana i na još jedan način o kojem ovisi čitav nauk Crkve. Što je Crkva? Podsjetio bih vas na učenje koje nalazimo poslanici Efežanima, Pavao nam nagoviješta u prvom poglavlju. Piše o «sili koja radi u nama». To je sila «koju na djelu pokaza u Kristu kad ga uskrisi od mrtvih i posjede sebi zdesna na nebesima iznad svakog Vrhovništva i Vlasti i Moći i Gospodstva i svakog imena imenovana ne samo na ovom svijetu nego i u budućemu. Sve mu podloži pod noge, a njega postavi – nad svime – Glavom Crkvi [tu mi nastupamo] koja je Tijelo njegovo, punina Onoga koji sve u svima ispunja.»
Crkva je tijelo Kristovo, a Glava Crkve je Krist. Pođimo do četvrtog poglavlja poslanice gdje Pavao objašnjava ovu istinu, naročito retke 15 i 16: «Nego, istinujući u ljubavi da poradimo te sve uzraste u Njega, koji je Glava, Krist, od kojega sve Tijelo, usklađeno i povezano svakovrsnim zglobom zbrinjavanja po djelotvornosti primjerenoj svakomu pojedinom dijelu, promiče svoj rast na saziđivanje u ljubavi.» To znači da je Krist Glava, a mi smo dijelovi tijela. Svaki dio tijela svoju snagu i hranu crpi od Glave. Ja nisam izolirana jedinka, nisam samo mehanički pripojen cjelini. Krv koja opskrbljuje glavu prolazi i kroz mali prst, te svi živčani impulsi i snaga dolaze iz glave, svi smo mi povezani s Glavom i jedni s drugima ligamentima i zglobovima ovim sredstvima komunikacije. Pavao nas uči kako sila koja djeluje u Glavi, djeluje i u ostalim dijelovima tijela, energija u nama je Njegova energija. To je sila koja u nama djeluje. To možemo povezati s Duhom Svetim koji je nastanjen u nama. Stoga u petom poglavlju, 18. retku Pavao poručuje: «I ne opijajte se vinom u kojem je razuzdanost, nego – punite se Duhom!» ispunjavajmo se silom Duha Svetoga. Također uživamo zajedništvo s Njime: «Milost Gospodina Isusa Krista, ljubav Boga i zajedništvo Duha Svetoga…» Duh Sveti je u nama, «kod vas ostaje i u vama je», tako je Krist obećao učenicima u evanđelju po Ivanu 14, kada su postali nesretni zbog Njegova odlaska. Obećao je učenicima poslati Tješitelja, koji neće samo biti s njima, već i u njima. Tako i jest. On je sa nama i u nama, zajedništvo Duha Svetoga u nama djeluje. Štoviše, Pavao piše u Rimljanima 8,25-27 kako se Duh «za nas zauzima neizrecivim uzdasima». Kada nas nevolje pritisnu i ne znamo niti što bismo molili «Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima». Duh je taj koji nas potiče na molitvu u tim trenucima i mi iz sebe izbacujemo molbu, iako možda u tom trenutku ne razumijemo što govorimo. On je taj koji u nama djeluje. Ta sila Gospodnja nije samo oko nas i brine za nas i planira za nas, već je i u nama. «…koje li prekomjerne veličine u moći njegovoj prema nama koji vjerujemo». «Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima», suprotstavljamo se i borimo se protiv đavla. Stoga, «… jačajte se u Gospodinu i u silnoj snazi njegovoj». Zapamtimo kako su energija i sila koje djeluje u nama nepobjedive, jer dolaze od Njega. Neka đavao napadne svim silama, jer mi stojimo u «Njegovoj silnoj moći, Njegovom snagom zaogrnuti» – kako kaže stara himna.
Autor: Martyn Lloyd Jones
