Djevojčica u tijelu dječaka, to sam ja. O sebi sam razmišljao kao o osjetljivom, nježnog srca petogodišnjem dječaku.
Nekako sam jednostavno znao. Isto sam tako znao da je nešto pogrešno u vezi toga, tako da ću to trebati držati za sebe. Nakon što sam se sa svojih šest sestara igrao odijevanja, nosio bih njihove haljine kada nitko ne bi gledao. Bio bih potajice princeza. Olakšanje. Drugi dječaci sanjali su da igraju na Svjetskom prvenstvu. Ja sam sanjao o tome da postanem prekrasna žena sa zgodnim dečkom.
Definitivno nisam mogao reći svome ocu, jednome od onih bivših, vojničkih, ”previše snažnih” muškaraca. On je bio alkoholičar i uvijek je postojala opasnost od nasilja. Nikada ne bi razumio, zaista i nije kada sam mu sa četrnaest godina rekao da sam vjerojatno homoseksualac.
VIDI OVO: Od homoseksualca do propovjednika evanđelja: Fascinantna priča Becketa Cooka
On me zagušio svojim bajkama o slavnim danima, kada je premlaćivao homoseksualce u centru Clevelanda dok bi oni pokazivali zanimanje. Ubrzo sam opovrgnuo i znao sam da ću morati živjeti s time sam. On se sramio i to je prenio na mene.
Nakon kratkog susreta s evanđeljem kada sam imao osamnaest, samo kako bih saznao da ću izgubiti spasenje zbog toga što sam homoseksualac, vratio sam se tom identitetu s osjećajem osvete. Uskoro nakon toga, odlučio sam se pridružiti mornarici i zauvijek otići iz Ohija. Nekoliko idućih godina proveo sam u San Diegu, gdje sam se utopio u homoseksualnoj zajednici. Još olakšanja.
Lažiraj sve dok ti ne uspije
S vremenom sam upoznao mornara pod imenom Tom Cordell, kojeg je zanimalo da sa mnom proučava Bibliju. Iako sam se složio na to (dobro je izgledao), nisam mu rekao da sam homoseksualac i transseksualac. Radio bih kao kuhar mornarice preko dana, sreo bih se s Tomom i pamtio njegove stihove. Nakon toga bih se vratio kući mojim ljudima, gdje bih se oblačio kao žena i imao nemoralne pijanke. Nitko nije znao. To je bio savršen dvostruki život.
Čak sam bio i kršten 1977. To se dogodilo u megacrkvi, gdje je poznati pastor savjetovao one koji su imali problem s time što su homoseksualci. „Laži sve dok ti ne uspije“. Tako sam se dodatno odlučio za svoje glumljenje. Mornarica me poslala preko oceana i konačno sam odlučio ostaviti ovaj način života iza sebe. Isto sam tako odlučio da, s obzirom na to da Bog nije mario puno za mene i moju ”vrstu”, da ću pronaći lijepu djevojku, oženiti je i jesti korice njezinog blagoslova te da ću nastaviti glumiti cijelo vrijeme.
Upoznao sam Lindu u prekooceanskom Kršćanskom centru za služenje u Filipinima. Radila je u bazi kao školska medicinska sestra, zanimalo ju je služenje i imala je prekrasan glas. Dobro smo se uklopili i zavolio sam ju. To je bilo sve što sam trebao. Čak sam ju i zaprosio, rekla je ”da” i vjenčali smo se.
Preselili smo se u Dallas u rujnu 1979., gdje sam započeo studirati u biblijskoj školi u Dallasu. Život je išao u odličnom smjeru… osim neprestane privlačnosti prema istome spolu i želje da budem žena. Nisam se mogao riješiti toga. Pokušao sam to poreći, ali nije željelo otići od mene. Stoga sam još snažnije glumio.
Nakon što sam otkrio da je ona trudna s našim sinom, odlučio sam da je vrijeme da joj kažem svoju tajnu. Rekao sam joj kako sam joj lagao time što sam to držao od nje. Ona je naravno bila užasnuta. Očajnički sam ju pokušao razuvjeriti, ali bezuspješno.
Počeo sam se sastajati s jednim pastorom, koji je nakon toga upoznao drugog muškarca koji se mučio sa sličnim problemom. Nakon toga s drugime. Upoznao sam nekolicinu drugih i ubrzo sam shvatio da se stvara skupina podrške. Započeli smo sa službom za homoseksualce i lezbijke za vrijeme AIDS epidemija, od sredine do kraja osamdesetih godina. Bio sam lud od očekivanja, pokušavajući pomoći tolikim očajnim dušama da se prestanu tako ludo ponašati. Radio sam sve što sam mogao kako bih pomagao drugima i u isto vrijeme skrivao svoje vlastite porive. Nisam mogao dopustiti da moja maska padne, da se u potpunosti raspade.
Što se s vremenom dogodilo.
Neuspjeh u pretvaranju
Granice nisu uspjele. Ljudi su bili povrijeđeni. Odnosi su propali. S vremenom sam napustio službu, nakon toga crkvu i u konačnici Boga. Dijagnosticiran mi je bipolarni poremećaj i depresija. Vlastita me se obitelj odrekla. Jako sam se udebljao. Pušio sam dvije kutije crvenog Marlbora dnevno. Bojao sam se otvorenih prostora i godinama nisam izlazio iz kuće. Doslovno sam napustio svoju dragu suprugu. Razočarao sam svoje sinove. Sebi sam pokazao da sam beskoristan, beznadan, bespomoćan.
Kasno jedne noći, kada je Linda bila na konferenciji, a moji sinovi zaspali, počeo sam pisati pismo, sa žiletima u stanju pripravnosti. „Pretvarao sam se koliko god sam mogao, a to više ne mogu“. Bio sam usred svojih posljednjih uputa svojoj supruzi, kada sam vidio da ulazi u kuću puno ranije nego što je trebala, čime je upropastila moje planove.
VIDI OVO: Živio je kao transseksualac 20 godina, a onda je pronašao Isusa: ”Sada sam slobodan!”
Bila je na konferenciji o tugovanju, ironično i rekla je da je imala popis četrdeset stvari u vezi kojih nikada nisam tugovao u svome životu. Rekao sam joj da neću tugovati zbog njih. Živjeti kroz svu tu tugu i sram je bilo dovoljno bolno prvi puta; zašto ponovno prolaziti kroz to? No, na njezino inzistiranje sam pokušao. Stih mi je došao gotovo odmah: „Blagoslovljeni su oni koji tuguju“. (Matej 5, 4) I tako sam toga dana zapravo počeo tugovati. I nastavljam do današnjeg dana. Smatrao sam da bi kršćani trebali zaboraviti ono što leži ispod, ali ovo je bilo drugačije. Prisjetio sam se svih zlostavljanja i ponižavanja zajedno sa svojim vlastitim krivicama i neuspjesima. Tada sam shvatio da je to Isus mogao sve zaustaviti, ali nije. On je vjerojatno imao nešto bolje na umu.
Otisci prstiju na svakoj stranici
Otkup. To je ono što je On planirao za mene. Stoga, te sam noći postao osoba koja tuguje. „Suze su za večer, ali radost dolazi u jutro“. (Psalam 30, 5) -9 Naše tugovanje obavješćuje naše ”jutro”. Time što se ne bojimo osjetiti bol koja dolazi od grijeha, tuge, srama i patnje, pronalazimo utjehu i otkup. Ustvari, otkrivamo da smo bili cijelo vrijeme gladni za time. Za samim Isusom.
Dok razmišljam o tom prestrašenom malenom dječaku otprije pedeset godina, kao da mogu čuti kako Isus govori: „Znam da su te onaj grubijan od oca i drugi zlostavljači duboko povrijedili, ali samo čekaj. Čekaj da vidiš kako ću upotrijebiti ovo, ne samo kako bih te prihvatio, nego i kako bih tvome životu dao veliku vrijednost i veliko značenje. Ti ćeš imati nešto tako dobro za podijeliti, način kako voljeti druge, način kako mene propovijedati. To će biti vrijedno toga. Sada se osjećaš kao žrtva, ali učinit ću da ti bude toliko bolje, da će izgledati kao da se ovo nikada nije ni dogodilo. Ti ćeš na kraju biti puno više nego pobjednik“. (Rimljanima 8, 37)
Pokajao sam se i mogao sam voljeti Lindu kao muškarac, kakav sam i stvoren da budem. Sada ću biti pravi otac svojih trojice sinova. Jedini razlog zbog kojeg mogu pisato ove riječi jest rezultate te priče. Želim to postići. Kakva radost! Danas se zbog svoje priče mogu radovati, a sve zbog toga što su Isusovi otisci prstiju na svakoj stranici. Mogu prihvatiti svoju priču jer je mene prihvatio Pisac te priče. Odlaziti svakoga jutra u svoj ured savjetovanja i gledati kako naš Spasitelj sklapa slomljena srca je „radovanje radošću neiskazanom i proslavljenom“. (1. Petrova 3, 8) Zaista, „kada se grijeh povećao, milost je postala još obilnija“. (Rimljanima 5, 20)
Ne govorim o tome da je potrebno imati dramatične priče, već one očajne. Ja sam bio u neredu. Još uvijek jesam. Ali dobro je što Isus voli dobar nered.
Autor: Jim Pocta; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Thegospelcoalition.org; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje Thegospelcoalition.org koje vrijedi isključivo za portal novizivot.net.
