Dok čitate ove redove, u Siriji se odvija tragedija epskih razmjera.
Stotine kršćana su brutalno pogubljene u samo tjedan dana, cijela sela su napadnuta, a ljudi su zarobljeni, prestravljeni i vape za pomoć. Najgore od svega? Mediji ponovno šute.
Društvene mreže, televizijske kuće i informativni portali – svi okreću glavu od jedne od najvećih humanitarnih katastrofa našeg doba.
Egzodus kršćana iz drevne domovine
Prije 2011. godine, Sirija je imala oko 2,5 milijuna kršćana. Do 2022. godine, taj broj se smanjio na svega 300.000 – pad od gotovo 90%! Danas, dok svjedočimo novom valu nasilja, postavlja se pitanje: Je li ovo konačno brisanje kršćana iz jedne od njihovih najstarijih domovina?
Primjeri govore sami za sebe:
- Homs je 2011. imao 16.000 kršćana. Do 2012., ta je brojka pala na svega 1.000.
- Aleppo, drugi najveći grad Sirije, imao je prije rata 12% kršćanskog stanovništva. Do 2023. taj udio se smanjio na samo 1,4%.
- Idlib, nekada dom tisućama kršćana, danas je u potpunosti etnički očišćen.
A ne radi se samo o nestajanju ljudi – crkve, stare stoljećima, pretvorene su u vojne baze, a mjesta poput Antiohije, gdje su prvi vjernici nazvani “kršćanima”, sada su zone smrti.
Zašto kršćani nestaju?
Službena verzija priče tvrdi da su kršćani jednostavno “kolateralna šteta” rata. No je li to istina?
Dok je Assadova vlada ranije pružala određenu zaštitu kršćanima, s gubitkom teritorija došlo je do vakuuma moći. Islamistima je to pružilo priliku da otvoreno krenu u eliminaciju onih koje smatraju “nevjernicima”. Terorističke skupine poput Al-Qaide i ISIS-a već su ranije objavile rat “Židovima i Križarima”, a kršćani su postali glavna meta.
No, nije samo radikalni islam taj koji je problem. Čak je i sirijska vlada prije rata ograničavala vjerske slobode kršćana, zabranjivala evangelizaciju i ograničavala prelaske muslimana na kršćanstvo.
Danas, dok svjedočimo krvoproliću, jasno je da kršćani nisu samo nasumične žrtve sukoba – oni su sustavno i ciljano istrebljivani.
Zašto mediji šute?
Kada je jedan musliman ubijen zbog svoje vjere, vijest je odjeknula na naslovnicama CNN-a, BBC-ja i New York Timesa. Ali kada je u Kongu 70 kršćana odrubljeno unutar crkve, nije bilo ni traga izvještajima.
Zašto? Jer istina o progonu kršćana ne odgovara dominantnim narativima. Dok se druge tragedije s pravom osuđuju, brisanje kršćanstva iz zemalja poput Sirije, Iraka, Nigerije i Libije prolazi gotovo neprimjetno.
No, povijest pokazuje nešto drugo
Od rimskih arena do komunističkih gulaga i osmanskih progona, kršćani su uvijek bili progonjeni. No, kroz svaku epozu, unatoč svemu, Crkva je preživjela.
I dok danas u Siriji kršćani hrabro stoje pred smrću, kao što je Krist stajao pred križem, njihova vjera ne nestaje. Oni vjeruju u Njegove riječi:
“Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije vas.” (Ivan 15,18)
I možda najvažnija istina – Crkva ne umire pod progonima. Naprotiv, raste. Kina, Iran i Afrika su primjeri kako kršćanstvo najbrže raste upravo tamo gdje je najviše napadano.
Što možemo učiniti?
- Molitva: Molimo za naše braću i sestre u Siriji, ali i za one koji ih progone, da upoznaju Krista.
- Podizanje svijesti: Dijelimo ove informacije i ne dopuštamo da ova tragedija ostane zataškana.
- Djelovanje: Podržimo organizacije koje pomažu progonjenim kršćanima širom svijeta.
Jer ako sada ne govorimo, možda ćemo svjedočiti kraju kršćanstva u zemlji u kojoj je ono započelo.
