Čekanje može biti bolno.
Najteže je čekati kada sam nesigurna u vezi ishoda. Kada se pouzdam u Boga za najbolje, a u isto vrijeme se pripremam za najgore. Bilo bi mnogo lakše kad bih imala zajamčeno dobar ishod. Ili barem obećanje od Boga kojeg se mogu držati. Ili neku potvrdu da ustrajem u molitvi. No, često Bog šuti dok čekam. Nemam pojma hoće li ikada odgovoriti na moju molitvu, zato kao da čekam u mraku.
Ponovno sam pročitala Psalam 13,1-2: „Dokle ćeš me, Gospode, zaboravljati? Zauvijek? Dokle ćeš skrivati lice svoje od mene? Dokle li ću u svojoj premišljati duši, žalost noseći u srcu svome danomice? Dokle će se iznad mene neprijatelj moj uzdizati?“ O, Gospodine, koliko još? Pitala sam ga mnogo puta. Da sam znala da će mi Bog na kraju na molitvu odgovoriti potvrdno, bilo bi drugačije. No, bez takve sigurnosti, čak bi i negativan odgovor često bio lakši nego „Čekaj.“
Kada Bog kaže „Ne“
Prije nekoliko godina, tražila sam u Bibliji obećanje koje će mi pomoći usred mučnog čekanja. Htjela sam riječ koja će me umiriti – stih koji će me uvjeriti u konačno zadovoljstvo. Nešto, bilo što, za što se mogu držati. Čekajući sam pročitala: „I nije se u nevjeri [Abraham] pokolebao pred obećanjem Božjim, nego se vjerom ojačao davši slavu Bogu te je bio posve uvjeren da je Bog, što je obećao, uzmožan i učiniti“ (Rimljanima 4,20-21).
Iako se divim Abrahamovoj vjeri, ovi stihovi me često frustriraju. Naravno da se Abraham nikada nije pokolebao. Imao je izravnu riječ od Boga. Kad bih imala izravno obećanje od Boga, siguran odgovor, onda bih i ja bila zadovoljna čekajući. Abraham je mogao čekati jer je znao da će na kraju dobiti ono što želi. Htjela sam da mi Bog da obećanje poput onog koje je dao Abrahamu. Stoga sam ga nastavila preklinjati za znak.
Nisam ga dobila. Niti jedan stih. Nikakvu potvrdu. Samo šutnju po tom pitanju. Godinama. Na kraju je Božji odgovor bio „Ne.“
Isprva mi se činilo nepoštenim. I bez svrhe. Borila sam se da shvatim smisao tih naizgled izgubljenih godina. Iako sam rasla sve bliže Bogu, nekako sam osjećala da sam dobila manji dar. Izbacila sam to iz misli nakon nekog vremena. Bilo je besmisleno počivati na tome. Ali svaki puta kada sam pročitala te stihove u Rimljanima, sjetila sam se. Zašto mi Bog nije rekao svoj odgovor od samog početka?
Jedan model za ispravno čekanje
Nekoliko godina kasnije, kada sam u svom tihom vremenu s Bogom ponovno počela čitati Rimljanima, oklijevala sam na Rimljanima 4. Budilo mi je bolne uspomene na vrijeme traženja i čekanja. Osjetivši da ne znam mnogo o Abrahamu, odlučila sam pogledati njegov život u Postanku. Vidim Abrahamovu ljudskost u tome kako je ponekad sumnjao u Božju zaštitu. Čak je pokušao ispuniti Božje obećanje na vlastiti način uz pomoć Hagare. Možda je mislio da Bog treba njegovu pomoć i domišljatost.
U ovom se dijelu s njime mogu poistovjetiti. Abrahamova borba s nestrpljenjem učinila mi se predobro poznata. Previše puta sam pokušala pomoći Bogu da ispuni svoje planove – to jest planove koje sam ja željela da ima. Planove koji bi mi dali ono što želim. Ono što mislim da zaslužujem.
Proučavajući Postanak, vidjela sam da dok je Abraham čekao, Bog je radio svoje. Oblikovao je njegov karakter. Učio ga strpljenju. Gradio njihovo prijateljstvo. Upravo u tih 25 godina čekanja Bog ga je mijenjao. A nakon desetljeća čekanja, Abraham je bio spreman za najveću kušnju svoje vjere, kada je Bog tražio od njega da žrtvuje Izaka, sina obećanja. Sina kojeg je čekao.
Tada sam vidjela. Kako to nisam primijetila ranije? Abrahamova vjera nije bila ukorijenjena u obećanju o potomstvu. Da jest, nikada ne bi uzeo Izaka da ga žrtvuje. Ne bi se odrekao onog što mu je Bog obećao mnogo godina ranije. Držao bi se čvrsto za Izaka, znajući da ima pravo na ovog sina. Jer Izak je bio ispunjenje dugo očekivanog Božjeg obećanja kojeg je dao Abrahamu.
Abraham se nije držao svog vlastitog razumijevanja ispunjenja Božjeg obećanja. Bog je mogao ispuniti svoje obećanje na bilo koji način, uključujući podizanjem Izaka iz mrtvih ako je potrebno (Hebrejima 11,19). Dakle, Abrahamova vjera u konačnici leži na Božjoj vjerodostojnosti.
Najdragocjeniji odgovor
Abrahamova vjera nije bila samo na obećanju. Njegova je vjera bila ukorijenjena na Onom koji obećava. Budući da njegova vjera nije bila u ono što bi Bog učinio za njega, već u samoga Boga, Abraham je bio spreman riskirati. Mogao je učiniti što god je Bog tražio. Nije se držao nekog određenog ishoda. Držao se za Boga. Čekanje je Abrahama ojačalo u vjeri. Učilo ga Božjim putovima. Pokazalo mu Božju vjernost. Abraham je znao da će mu Bog dati sve što mu je potrebno.
Imam istu sigurnost koju je imao Abraham – da će mi Bog dati sve što mi treba. Kada dozvolim da obećanje potone, svoje čekanje vidim drugačije. Možda Bog dopušta da vi i ja čekamo iz nekih razloga zbog kojih je učinio da Abraham čeka. Da produbi naš odnos. Da očvrsne naše pouzdanje. Da nas pripremi za služenje. Da nas preobrazi u svoj lik.
Gledajući unatrag, mogu vidjeti da je „čekanje“ najdragocjeniji odgovor koji nam Bog može dati. Čini da se držimo za njega, a ne za ishod. Bog zna što mi je potrebno. Ja ne znam. On vidi budućnost. Ja to ne mogu. Njegova je perspektiva vječna. Moja nije. On će mi dati ono što je najbolje za mene. Onda kada je to najbolje za mene. Kao što Paul Tripp kaže: „Čekanje se ne radi samo o tome što dobivam na kraju čekanja, nego tko ću postati dok čekam.“
Autorica: Vaneetha Rendall Risner; Prijevod: Vesna L.; Izvor: DesiringGod.org
