Ne osvećujte se, ljubljeni, sami, već to prepustite srdžbi Božjoj, jer stoji pisano: „Osveta je moja – veli Gospodin – ja ću je vratiti.“ (Rim 12,19)
Svakome od vas nekad je bila nanesena nepravda. Većini vas, vjerojatno, nanesena je ozbiljna nepravda za koju vam se nitko nije ispričao ili učinio dovoljno da je ispravi.
A jedna od dubokih smetnji za to što ne možete pustiti tu povredu i ogorčenje je uvjerenje – opravdano uvjerenje – da pravda treba biti učinjena, da će se tkanina svemira razmotati ako ljudi mogu proći nekažnjeno sa strašnim nepravdama i sve zavarati.
To je jedna od prepreka oproštenju i otpuštanju zamjerki. Nije jedina. Imamo i vlastite grijehe s kojima se trebamo suočiti. Ali je stvarna.
Osjećamo da, ako bismo samo pustili stvari, time bismo priznali da pravda jednostavno neće biti učinjena. A to ne možemo dopustiti.
VIDI OVO: Kada vam netko nanese zlo, nemojte se osvećivati: Evo što Bog želi da učinite!
Zato se držimo ljutnje, i ponovno i ponovno vrtimo priču s osjećajima: Ovo se nije trebalo dogoditi; ovo se nije trebalo dogoditi; to je bilo krivo; to je bilo krivo. Kako on može biti toliko sretan sad kad sam ja tako očajan? To je tako krivo. To je tako krivo!
Ovu riječ u Poslanici Rimljanima 12,19 Bog daje vama kako bi podigao to breme od vas. „Nemojte se osvećivati, već to ostavite Božjoj srdžbi.“ Što to znači za vas?
Ostavljajući breme ljutnje, napuštajući brigu zbog vlastitih povreda s osjećajima da vam je nanesena nepravda – predajući sve to – ne znači da vam nije učinjeno veliko zlo.
Ne znači da nema pravde. Ne znači da nećete biti osvećeni. Ne znači da će se oni koji su vas povrijedili jednostavno izvući. Ne. To znači, kad predate breme osvete, Bog će ga preuzeti.
Ovo nije vješt način da dobijete svoju osvetu. Ovo je način predanja osvete Onome kome ona pripada.
To je duboko udisanje, možda prvi put nakon desetljeća, i osjećaj da ste napokon slobodni voljeti.
Izvor: Desiringgod.org
