“Nemoj imati drugih bogova uz mene“, nije samo prva nego i najveća zapovijed. Upravo ona se i najčešće krši!
John Newton, autor “Divne milosti”, jednom je pronicljivo napisao dopisniku da je pogrešno razumijevanje Božjeg Zakona korijen većine pogrešaka u kršćanskom životu. Mnogi su se duhovni učitelji složili s njim. To objašnjava zašto je čak 30–40 posto reformiranih katekizama posvećeno izlaganju Deset zapovijedi.
Što su razumjeli, a što mi ne uspijevamo shvatiti? Puno toga. Slušanje Zakona kroz njihove uši uvelike će nam pomoći dok razmatramo prvu zapovijed: „Nemoj imati drugih bogova uz mene.“ (Izlazak 20, 3)
Sinajska pozadina
Reformirano razumijevanje Zakona možemo opisati u šest natuknica:
- Zakon je ukorijenjen u Jahvinom karakteru sklapanja saveza i održavanja saveza. Predstavljaju ga riječi “Ja sam Gospodin, Bog vaš” (Izlazak 20, 2). To je poziv za odražavanje Njegove moralne slave.
- Zakon je dan u kontekstu Božje otkupiteljske milosti: „… koji vas je izveo iz egipatske zemlje, iz kuće ropstva,“ (Izlazak 20,2) događaj koji je tipizirao „izlazak kojeg će Isus postići u Jeruzalemu.“ (Luka 9,31)
- Negativni oblik, u kojem je prikazana većina zapovijedi, osmišljen je za sigurnost nezrelih grešnika; na isti način na koji svojoj vrlo maloj djeci govorimo: “Ne čini to” puno prije nego što detaljno objasnimo naše upute.
- Zapovijedi koje zabranjuju bilo kakvu radnju podrazumijevaju odgovornost u pogledu izražavanja suprotnosti. Isus je to jasno pojasnio u Propovijedi na gori (Matej 5, 17–48), ali to je već bilo prisutno u starom savezu: na primjer, Izlazak 20, 3 izražen je u pozitivnom obliku u Ponovljenom zakonu 6, 5.
- Što više cijenimo kako je Božja milost prekrasna, to ćemo više prihvaćati sve zahtjevne naravi Njegova Zakona. Što je jači indikativ, to zahtjevniji imperativ može podnijeti! Razmislite onda o biblijskom zdravstvenom upozorenju: jaki pokazatelji sa slabim imperativima proizvode duhovnu slabost.
- Mudrost zapovijedi leži u činjenici da one izražavaju (da, kratko i u negativnom obliku, budući da smo grešnici) ono za što smo stvoreni: muškarci i žene stvoreni na Božju sliku, koja odražava Njegovu slavu. U tom smislu, takozvana „treća upotreba zakona“, kojom zakon koristimo kao vodilju naših života, prvotno je bila njegova prva upotreba.
U tom kontekstu, ono što Izlazak 20, 3 govori: “Nemoj imati drugih bogova uz mene“, nije samo prva nego i najveća zapovijed. Sve ostale slijede iz nje. Bez poštivanja ove zapovijedi nemoguće je poslušati ostalih devet.
Ali nije li Isus rekao da je najveća zapovijed ljubiti Gospodina srcem, dušom, umom i snagom svojom? (Marko 12, 30) Doista, ali kako sugeriraju 5. i 6. poglavlje Ponovljenog zakona, te su riječi jednostavno pozitivno izlaganje Izlaska 20, 3 i ilustracija gornje točke 4.
Naši najdraži idoli
Stoga nas ne bi trebalo iznenaditi kad otkrijemo, o drugima ili o nama samima, da je kao prva i najveća zapovijed ujedno i prva koja se krši. To je bilo točno u Edenu, gdje su Adam i Eva dali prednost zmijinu lažnom tumačenju stvarnosti i učinili Sotonu “bogom ovoga svijeta.” (2. Korinćanima 4, 4)
Bila je to istina i na Sinaju, gdje je uvedena liturgija zlatnog teleta. Završne riječi 1. Ivanove poslanice („Djeco, čuvajte se idola,“ 1. Ivanova 5,21) sugeriraju da postoji podjednaka opasnost za kršćane u podnožju planine Kalvarije kao što je postojala i za Izraelce u podnožju planine Sinaj.
Naše idole ne treba kovati iz naušnica da bi za nas predstavljali duhovnu opasnost. Pojavljuju se kad god zamijenimo “slavu besmrtnog Boga” za bilo što u stvorenom poretku (Rimljanima 1,23).
Zbog toga je Ezekielov jedinstveni preokret izraza prikladan opis ranijih Izraelaca, a nažalost i nas samih, kao i njegovih suvremenika. Govorio je o onima koji postavljaju idole „u svoja srca“ (Ezekiel 14. 3–7). Je li to potaknulo Calvinov istaknuti komentar da je “čovjekova priroda, da tako kažem, vječna tvornica idola”?
Dovoljno je jasno u učenju našega Gospodina da ne mogu samo uzaludne stvari uzurpirati našu prvu pobožnost. Što je viši položaj nešto zauzelo na ljestvici božanskog blagoslova, to je suptilnija napast štovanja. Dakle, Isus nas upozorava, ako itko “ne mrzi vlastitog oca i majku i ženu i djecu i braću i sestre, da, čak i svoj život, ne može biti moj učenik.” (Luka 14,26) Ti su odnosi najveći Božji prirodni blagoslov. No sve to moramo mrziti (Isusova riječ, a ne moja) ako želimo biti Njegovi učenici. Postoji li ovdje možda odjek otrežnjujućih riječi koje opisuju presudu o idolopoklonstvu u Ponovljenom zakonu 13, 6–9? Newtonov prijatelj William Cowper imao je pravo, kada se molio:
„Najdraži idol kojeg poznajem, koji je taj idol, pomozi mi da ga otkinem s prijestolja, te da se klanjam samo tebi.“
Znao je da je to jedini put do “bližeg hoda s Bogom” koji je toliko želio. Također je bolje razumio nego što mi suvremenici to činimo da je ovaj rigorozan, gotovo nasilan pristup zapravo put milosti novog saveza: „Javila se Božja milost koja donosi spasenje, uvježbavajući nas da se odričemo bezbožnosti.“ (Titu 2,11–12). Milosrđe je u tom smislu ubojica.
”Pred mojim licem”
Volimo stavljati kvačice pored obavljenih zadataka. Ali svaki kontrolni popis načina na koje danas možemo imati druge bogove, sigurno neće uspjeti. Ipak, ugrađen u jezik kojim je izražena ova prva zapovijed svojevrsna je lakmus-test koji nam pomaže otkriti prisutnost bolesti drugih bogova prije Boga (barem, tako mi se čini). Lakmus papir se u određenoj mjeri može vidjeti u prijevodima na engleski jezik. Jasno je da riječi “nećete imati drugih bogova osim mene” ne znače da ih se može tolerirati sve dok imaju niži prioritet. Ali hebrejski je izraz snažniji. To doslovno znači “pred mojim licem.” “Nećeš imati drugih bogova pred mojim licem!”
Možda je to značajno, to je isti izraz koji se koristi za Adama i Evu kad su štovali manje bogove: „Skrivali su se od nazočnosti lica Gospodinova.“ (Postanak 3, 8) Zaklonivši Njegovo lice približavajući druge bogove njihovoj duhovnoj viziji, više nisu mogli podnijeti pomisao da gledaju Božje lice. Ovo je otrov posjedovanja drugih bogova: oni ne samo da imaju prioritet nad našim nebeskim Ocem, nego i stvaraju unutarnju antipatiju prema Njemu, koja uskoro postaje duboko ukorijenjeno neprijateljstvo.
Sve možemo štovati kao bogove. Najmanji novčić kojeg približimo oku, može zakloniti sve ostalo iz vida. Sve što zaklanja našu jasnu viziju Boga mora biti pod zabranom.
Ipak, paradoksalno, moramo se oduprijeti instinktu stvaranja naših vlastitih procjena na temelju onoga što vidimo. Božji narod uči da je jedino sigurno osjetilo sluh, odnosno slušanje Božjeg glasa u Njegovoj Riječi, ne tumačenje stvarnosti kroz dojam naših očiju. Da su Eva (Postanak 3, 6) i Aron (Izlazak 32, 4–6), Ahan (Jošua 7, 20–21) i David (2. Samuelova 11, 2) gledali kroz njihove uši, stvari su mogle biti znatno drugačije.
Svijet nade i radosti
Prva zapovijed stvorena je kako bi nam bila glavna pomoć. Kršćanski život vječni je tobogan otkrivanja našega grijeha i ostataka naše privrženosti manjim bogovima, što dovodi do svježeg traženja Kristovog oprosta i sile, a zatim do ponovnog otkrivanja da naša idolopoklonstva zalaze dublje u naše biće nego što smo i sumnjali, tako da zbog toga sve više tražimo Kristovu milost. Potrebna nam je ustrajnost u potrazi za pobožnošću. Dakle, kako se ne bismo obeshrabrili, važno je primijetiti riječi nade i radosti, koja su ugrađene u Izlazak 20, 3.
Pozivamo se, s pravom, na Deset zapovijedi. Ali Biblija ih naziva, doslovno, Deset riječi. Istina, oni sadrže zapovijedi, kao što smo vidjeli. Ali sadrže i riječi obećanja i milosti, čak i riječ proročanstva. Zapisane u imperativ, kako bismo mogli čuti veličanstveni indikativ: „Nemoj imati drugih bogova uz mene!“ U Kristu i po Duhu to je već postalo istina. (Rimljanima 8, 3-4) Ispred Njegovog lica već možemo odgovoriti, nakon što nas upita: „Voliš li me više od ovih? Gospode, ti sve znaš; znaš da Te volim.“ (Ivan 21, 15–17)
A ima još toga. Jednog ćemo Ga dana gledati, licem u lice i bit ćemo poput Njega. „I tko god ima tu nadu u njemu, čisti se kao što je on čist.“ (1. Ivanova 3, 3)
Spomenuti po imenu
James Fisher (1697.- 1775.), u svom nekada popularnom istoimenom katekizmu, postavlja pitanje: „Zašto se ova i druge zapovjedi izgovaraju u drugom licu jednine, ti, a ne u množini, vi ili oni?“ Njegov odgovor? „Kako bi se naglasilo to da Bog želi da Njegove zapovijedi shvaćamo i primamo kao i da ih je rekao svakome od nas poimence.“
„Nemoj imati drugih bogova uz mene.“ Ne bi bilo tako loše ispisati ove riječi na malu karticu, umetnuti uz njih naša imena i često gledati na nju, zar ne?
Autor: Sinclair Ferguson; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Desiringgod.org; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi za Novizivot.net.
PROČITAJTE JOŠ:
