Jednog sasvim običnog dana odlučio sam odustati. Odjednom sam odlučio dići ruke od posla, od svoje veze i od svoje duhovnosti. Zapravo, odlučio samo odustati od života.
Ali, prije nego što sam odlučio to definitivno odlučiti, otišao sam u šumu na posljednju šetnju s Bogom.
Rekao sam: “Bože, možeš li mi dati jedan dobar razlog da ne odustanem?”
“Pogledaj oko sebe. Vidiš li paprat i bambus?”, pitao me je on.
“Da”, odgovorio sam.
“Kada sam ih zasadio, dobro sam brinuo o njima. Pazio sam da budu na mjestu gdje ima sunca, zalijevao sam ih. Paprat je baš brzo rasla. Brzo je prekrila tlo. Ali, od bambusa ništa. Ipak, nisam dizao ruke od njega.
Sljedeće godine, paprati je bilo još više, a od bambusa ni traga ni glasa. Ipak nisam odustajao. I treća godina bila je ista, kao i četvrta. Ja nisam odustajao. Onda, pete godine je mala sadnica bambusa iznikla. U usporedbi s paprati bila je ništavna. Ali, samo šest mjeseci kasnije, bambus je izrastao preko tri metra.
Pet godina mu je trebalo da pruži korijenje koje ga je ojačalo i omogućilo mu da raste. Uostalom, ja ne bih stvorio ništa što nema šanse za preživljavanje. Znaš li da si i ti u vrijeme dok si patio zapravo pružao svoje korijenje? Kao što nisam dizao ruke od bambusa, ne dižem ih ni od tebe”, rekao mi je Bog.
“Ne uspoređuj se s drugima. Bambus ima sasvim drugačiju svrhu od paprati, ali obje biljke čine šumu ljepšom. Doći će i tvoje vrijeme. I ti ćeš narasti.”
“Koliko treba da porastem?”, pitao sam.
“A koliko će bambus porasti?”, uzvratio je.
“Vjerojatno koliko god može”, rekao sam.
“Upravo tako. Učini me ponosnim pa i ti porasti koliko god možeš”, rekao mi je Bog.
