Nisam shvaćao koliko tuga može biti dezorijentirajuća. Nakon smrti drage osobe, osjećao sam kao da živim u isto vrijeme u dva svijeta: u jednom s njom, u drugom bez nje.
Moj djed, koji je bio više poput oca, preminuo je u utorak prošlog prosinca. ”Umro je u utorak” sve govori. Umro je; nikada ga više neću vidjeti kako glavom izviruje iz vrta ili kako sjedi u dnevnoj sobi dok sluša klasičnu glazbu. Više nikada nećemo zajedno gledati filmove, zajedno proučavati Bibliju ili ići planinariti. Smrt je sakrila njegovo lice.
Ipak, bio je utorak. Sat vremena nakon tugovanja kroz plač za njime, dok je udisao svoj posljednji dah, sjećam se jednog, za situaciju neprimjerenog pitanja: „Što će biti za večeru“? Život će se, na ovakav ili onakav način, nastaviti bez njega. Utorci se uvijek žure prema srijedi. Vrijeme ne pokazuje poštovanje ni prema kome. Naši voljeni, kada umru, umru u utorak.
VIDI OVO: Kako se nositi s tugom zbog gubitka voljene osobe?
Nismo isti
Njihove smrti, na njihove utorke, utječu na sve preostale utorke nakon toga. Život se promijenio. Mi smo se promijenili.
Smrt bliske osobe oštrica je koja je probola ispod oklopa, strijela koja pogađa dušu. To donosi povredu kojoj se ne možemo oduprijeti, bol koju ne možemo zaboraviti, ozljedu koja nikada neće u cijelosti zacijeliti.
„Štoviše, postoje neke rane koje ne mogu u potpunosti zacijeliti“, rekao je Gandalf.
„Pobojah se da je moja takva“, reče Frodo. „Pravog povratka zapravo nema. Iako ću se možda vratiti u Shire, on neće biti isti; jer ja neću biti isti. Ranjen bijah nožem, ubodom, zubom i teškim bremenom. Gdje ću pronaći počinak“?
Gandalf nije odgovorio.
Premda se život nastavlja bez primjećivanja gubitka, svakodnevne stvari nastavljaju se događati, ljudi kupuju u trgovinama namirnica, autobusi dolaze i odlaze, mi više nismo isti. Bol neće u konačnici otići, vapaj se neće utišati, šepesanje neće minuti sve dok ne skinemo oštećenu odjeću ovoga života. Oni više nisu s nama.
VIDI OVO: Ali ako Bog to ne učini: Kako u patnji ostati vjeran Bogu?
Ljupkost sjećanja na njih je prekrasno, no teško breme nadvija se nad naše preostale dane. Ulice kojima smo hodali opsjednute su smijehom. Iz navike pogledamo na njihove naslonjače. Premda se život nije završio, promijenio se. Nema pravog povratka na staro.
Odgođene žrtve smrti
Shvaćam kako smrt često nanosi najveći štetu na one koji je prežive; njezine primarne žrtve još uvijek nisu u grobu. Kada je moj djed otišao kod Gospodina, otišao je na mjesto gdje su bol i patnja zabranjeni, dok se naša bol istoga dana produbila. Njegove suze bile su obrisane dok su naše pojačano počele teći. On je iscijeljen. Naša patnja se nastavlja.
Mi smo, zajedno s prorokom ostavljeni u pitanju: „Zašto moja bol ne prolazi? Zašto moja rana ne zacijeli i nikako da zaraste? Ah! Hoćeš li meni biti kao potok nestalan, vodama nepouzdan“? (Jeremija 15, 18) Naše tuge ne žele biti iscijeljene, kao što to C. S. Lewis objašnjava, nakon smrti svoje supruge u ”Promotrenoj tuzi“:
„Noćas se otvorio sav pakao nove tuge… U tuzi se ništa ne zadržava. Tuga se uvijek ispočetka budi. Ponovno i ponovno. Sve se ponavlja… Koliko često će me potpuna praznina zapanjivati i činiti da kažem: „Nikada nisam shvaćao svoj gubitak do sada“? Ista noga biva odrezana ponovo i ponovno. Prvo zabadanje noža u srce ponovno i ponovno osjećam“.
Umiranje može biti ružna stvar. No za mnoge, nož ulazi jednom i otpušta svoje žrtve. No za one koji ostanu, bol ne prestaje. Smrt ne samo da uzima svoje žrtve, već muči i njihove voljene. Gdje, ako igdje, ćemo pronaći odmor?
Proboden s Marijom
Taj probadajući osjećaj u srcu kojeg osjećamo, ne izbjegavamo, već pronalazimo u Bibliji. Na primjer, desetljećima ranije prije nego što se dogodilo, prorokovano je da će oštrica probiti Marijino srce. Dok se Marija divila proročanstvu koje joj je dao Šimun u vezi njezinog novorođenog Sina, da će on biti svjetlo poganima i slava Izraelu (Luka 2, 29-32), njezino divljenje prekinuto je još jednim proročanstvom koje se odnosilo na nju:
„Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan – a i tebi će samoj mač probosti dušu – da se razotkriju namisli mnogih srdaca“! (Luka 2, 34-35)
„A i tebi će samoj mač probosti dušu“.
Isus će biti proboden, ali će biti i Marija. Oštrica je kasnije došla u evanđeljima: „Uz križ su Isusov stajale majka njegova, zatim sestra njegove majke, Marija Kleofina, i Marija Magdalena“. (Ivan 19, 25)
VIDI OVO: Tko je OVO vjerom prihvatio, taj postupa kao i Marija
Ona je ondje stajala i gledala užasan prizor; stajala je smiono dok je oštrica probijala njezinog Sina. Njezin voljeni Sin, razapet na križu u sramoti. Dijete kojemu je tepala sada je jaukalo u nezamislivoj boli. Dijete koje je povijala, hranila i držala, sada je bilo omotano u smrti, hranilo se boli i bilo pribijeno čavlima, koji su njegovo tijelo držali pribijeno na drvo.
Koliko je osjetila boli kada je čula posljednji put glas svoga sina: ”Ženo, evo ti sina“. Nakon toga je rekao učeniku: „Gledaj, tvoja majka“. (Ivan 19, 26-27) U svom posljednjem dahu, pod gnjevom ljudi i Boga, Isus je mislio na njezino dobro. Čavli su proboli Njegove ruke i stopala i sada je koplje probolo Njegov bok, dok je mač probijao Njegovu dušu.
Gdje možemo pronaći počinak?
Ne želim staviti pod normalno smrt Božjeg Sina, ništa se s time ne može uspoređivati. Njegova je smrt strašnija, više nezamisliva, tužnija nego sve smrti zajedno kroz povijest. No nakon što osjetimo smrt drugih, poznat nam je ovaj učinak mača koji probija dušu. Vidimo oštro progovaranje smrti u sedam dana Jobovog tugovanja u pepelu, kao i u Isusovim suzama, koje su tekle dok je bio kod Lazarove grobnice.
I dok smrt nama dragih osoba u Gospodu nama zadaje težak udarac, ona je dragocjena u očima našega Oca. „Dragocjena je u očima Jahvinim smrt pobožnika njegovih“. (Psalam 116, 15) Razlog te dragocjenosti prorokovan je u istome stihu gdje piše o probodenoj duši: „Ovaj je evo postavljen na propast i uskrsnuće mnogima u Izraelu“… (Luka 2, 34)
Anastasis, uskrsnuće mnogih. Smrt Božjih ljudi dragocjena je samo iz razloga što je Marijin sin bio određen za njihovo uskrsnuće. On je Uskrsnuće i Život. Smrt neće dugo skrivati svoje lice.
Život nakon mača
Možda se nikada ne vratimo u život kakav je bio. To je u redu. No ne smijemo dopustiti da nas stara bol spriječi da živimo. Nakon utorka mora doći srijeda. Ovdje je savjet Johna Pipera bezvremenski: „Povremeno, tuguj zbog toga kako si se nadao da će život biti. Oplakuj gubitak. Nakon toga operi svoje lice. Vjeruj Gospodinu. I prihvati život koji imaš“.
VIDI OVO: Voli li me Bog ako dopušta da prolazim kroz nevolje?
Frodo je upitao ono što se mnogi od nas, koji su izgubili voljene, pitaju: „Gdje mogu pronaći počinak“? Gandalf nije odgovorio. Gospodin odgovara: „Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim“. (Matej 11, 28-29)
Moramo ići ka Gospodinu, trenutak po trenutak, jauk po jauk, suzu po suzu. Ta stara rana možda nikada ne zacijeli u ovome životu, no Gospodin će nas tješiti dan po dan i u idućem životu proslavit će naše ožiljke.
Autor: Greg Morse; Izvor: Desiringgod.org
