Jedan ostarjeli zemljoradnik više nije imao snage raditi u polju. Sav teret poslova pao je na njegovog sina, koji je čitave dane provodio radeći, a predvečer vraćajući se kući, zaticao bi svog ostarjelog oca kako sjedi na klupi ispred kuće.
“Više nije ni od kakve koristi”, razmišljao je njegov sin. “Ništa više ne radi i postao mi je teret”.
Jednoga dana, isfrustriran zbog svega, sin napravi drveni sanduk, dovuče ga do klupe ispred kuće i naredi svom ocu da uđe u njega. Bez ijedne riječi, otac uđe u drveni sanduk, sin zatvori poklopac i odvuče ga do jedne strme litice, izvan sela.
Dok se spremao gurnuti sanduk s litice u provaliju, začu lupanje iz sanduka. Otvorivši poklopac, zatekao je oca kako mirno leži unutra.
“Što si htio?”, upita ga sin.
“Pa, znam da me se namjeravaš riješiti, ali te ipak savjetujem da preko litice baciš samo mene i zadržiš sanduk, znaš – može zatrebati i tvojim sinovima jednoga dana”, odgovori mu starac.
Ne varajte se: Bog se ne da izrugivati! Što tko sije, to će i žeti! (Galaćanima 6,7)
