Znate li kako tugovati?
Bol, patnja, tuga, bolest i žalost su neizbježni na ovome svijetu – ali Bog nam je dao način kako da pronađemo nadu u ruševinama života. Tugovanje je podzemni tunel do nade.
Cijela Biblija je vježba tugovanja pred Gospodinom. Imamo brojne psalme tugovanja. Pa zašto ne bismo više tugovali u crkvi danas? Zašto stavljamo slušalice koje uklanjaju buku nad našim srcima, držeći nas zauzetima kako bismo izbjegli bol? Nemojmo biti previše zauzeti i izbjegavati tugovanje; naučimo tugovati na pravi način.
Ponovno učenje našeg čovječanstva
Naravno, želimo izbjeći patnju, tugu i traumu, ali stvarnost je da ne možemo. Negativni učinci Adama i Eve koji škrguću na tom plodu i dalje utječu na nas i na današnji svijet.
Svatko koga poznajemo i volimo vratit će se u prašinu. Članovi obitelji će čuti teške riječi od svog liječnika. Veliki gubitak će pogoditi drage prijatelje. Plakat ćemo. A pretvaranje da se sami možemo nositi s našim patnjama neće pomoći. Nismo izgrađeni da se ih podnosimo. Trebamo tijelo Kristovo – i trebamo samoga Krista, našeg suosjećajnog Visokog svećenika, čovjeka boli, onog koji je ponio našu tugu.
Kada se ponašamo kao da sami možemo nositi svoju patnju, činimo idolopoklonstvo – ponašamo se kao da smo Bog, sposobni sami. Tugovanje je ponovno učenje našeg čovječanstva. Žalost je priznanje da se ne možemo nositi s time, znajući da trebamo Božju silu, milost i milosrđe. Kad bismo mogli podnositi naše patnje, ne bismo trebali Isusa, njegov križ, njegovu silu i njegovo uskrsnuće. Tugovanje je način žalovanja kao oni koji imaju nadu.
Više nego što možete podnijeti
Čuli ste da ljudi govore: „Bog vam neće dati više nego što možete podnijeti.“ Pogrešno. Ova izjava daje lažni osjećaj samopouzdanja: Mogu to. Trebam to proći sam. Ali kršćanstvo je odricanje od našeg samopouzdanja: „Bože, trebam te!“ Njegova je sila savršena u našoj slabosti (2. Korinćanima 12,9). Za sve naše nemoći, postoji naš Bog koji može i naš Spasitelj koji je već sve učinio.
Kršćanstvo znači uzeti svoj križ, umrijeti s Kristom, uskrsnuti s Kristom, živjeti s Kristom. Svaki dan je više nego što možemo podnijeti. Bez Isusa ne možemo učiniti ništa (Ivan 15,5), zasigurno ne trpimo nepodnošljivo pred nama. Redovito ćemo iskusiti više nego što možemo nositi, i zato trebamo Boga da bude naše utočište, naša zaštita, naše prebivalište. Tugovanje nas podučava da ne zatvorimo srca i da ih izlijevamo Bogu u vjeri.
Svi smo patili ili znamo nekoga tko je. Tugovanje je nevjerojatno relevantno u ovom trenutku. Rak, smrt, bolest, bol u našim obiteljima, izdaja, gubitak, nepravda u svijetu, osobni strahovi – u svim tim mračnim dolinama Bog nam daje dokazani put do sebe u žalosti.
Što je tugovanje?
Tugovanje je iskrena vokalizacija boli Bogu. I često slušanje naše braće i sestara u Kristu. Otvorite knjigu Tužaljki i čujte Jeremijine glasove patnje, boli i žalosti. „I kad sam vikao i vapio, odbijao je moju molitvu“ (Tužaljke 3,8). Jeremija se osjećao kao da ga Bog ne čuje. Danas bismo rekli: „Kad se molim, osjećam se kao da moje molbe ne prolaze kroz strop. Molim se i ne osjećam ništa.“ Iskreno. Neugodno. Stvarno.
Mojsije žali u Psalmu 90,13: „Vrati se, GOSPODE, dokle još? I sažali se nad slugama svojim!“ Nije siguran koliko će više moći podnositi. Umoran je. Koliko dugo ovo moramo trpjeti? Danas molimo: „Gospodine, koliko će dugo moj prijatelj morati podnositi ovo? Molim te, Gospodine, u svojoj ljubavi, dovedi svoje bezumno dijete kući. Tugovanje je osobna molitva – vokalizirane emocije i misli.
Jeremija i Mojsije nam pokazuju da ne tugujemo samo radi skidanja tereta s nas – već radi toga da svoj pogled usmjerimo natrag na Boga.
Tugovanje vodi ka Gospodinu
U Tužaljkama 3, Jeremija ipak podsjeća na Božje milosrđe. „Uzeh ovo k srcu svojemu, zato se i nadam. To što ne izgibosmo, milosrđe je Gospodnje, jer njegova smilovanja ne prestaju. Svakog su jutra nova; vjernost je tvoja velika! ‘Gospod je moj dio,’ veli duša moja, ‘zato se u nj pouzdajem’“ (Tužaljke 3,21-24).
Mojsije se sjeća vjerne ljubavi Gospodina, znajući da može naći nadnaravnu radost – zadovoljstvo koje nadilazi svako razumijevanje – usred svoje patnje. „Nasiti nas izjutra milosrđem svojim, da kličemo i radujemo se u sve dane svoje. Obraduj nas za dane kad si nas pritiskao, za godine kad smo gledali zlo“ (Psalm 90,14-15). Obraćamo se Bogu da nas zadovolji sa sobom, onome koji je dao svog jedinoga Sina za naše grijehe kako bismo vjerom u njega mogli imati život vječni.
Biblijske tužaljke nas ne ostavljaju u zraku; vode nas natrag Gospodinu. Zadovoljstvo u nadu evanđelja nas podupire u našoj patnji. Procesuiramo našu bol i sjećamo se Božje ljubavi. Sjetite se svog raspetog i uskrslog Spasitelja. Prazan grob služi kao siguran nadgrobni spomenik za sve vaše patnje. Jednog dana, u tren oka, sve će učiniti novo. Truba se trenutno podešava.
Do tada, vokalizirajte svoju tugu Bogu i položite nadu u njega.
Autor: J. A. Medders; Prijevod: Vesna L.; Izvor: DesiringGod.org
