Uviđate li kako mrzite ovaj trenutak u povijesti jer više ne možete činiti ono što želite, kada želite? Ograničenja, mandati, potrebno korištenje maski za lice i socijalna distanca ne samo da mogu otežati naše živote, već mogu djelovati iritantno, ako ne i prijeteće ili strašno. Život kakvog ga znamo nije i možda više niti neće biti isti.
No nagla promjena načina življenja kako bi se zaštitilo zdravlje nas samih i drugih, čini nešto društvo. Ona može dovesti do promjena naših vrijednosti i učiniti nas manje sebičnim ljudima. Vjerojatno nisam jedina koja je, u trajanju ove pandemije, naučila kako moji osobni problemi dugoročno nisu važni.
Iako stare navike umiru teško, ovih proteklih nekoliko tjedana pomogli su nam da shvatimo kako se svijet ne vrti oko nas. Evo sedam sebičnih navika za koje vjerujem da pandemija koronavirusa može pomoći izliječiti.
1. Navika ”ja” umjesto ”mi”
Priznat ću, kada sam prvi puta čula da se koronavirus širi Sjedinjenim Državama, nisam bila zabrinuta. Dobrog sam zdravlja. ”Tehnički” nisam stara i nisam putovala preko oceana. Nisam planirala nositi masku, jer nisam mislila da je virus prijetnja za mene.
Tada sam počela shvaćati kroz što prolaze drugi; drugi koji imaju autoimune bolesti, lupus, dijabetes, rak ili druge zdravstvene probleme. Odjednom, tu se više nije radilo o tome hoću li moći ili u trgovački centar, na posao ili u teretanu te hoću li moći objedovati u svom lokalnom restoranu.
VIDI OVO: Koronavirus bi mogao uništiti ovakvo kršćanstvo
Radilo se o drugima koji su ranjiviji na virus. Radilo se o onima koji umiru zbog divljanja virusa. Hoće li virus zaraziti mene ili ne, više nije bilo važno.
Shvaćanje kako svatko od nas može učiniti nešto (poput samoizolacije, nošenje maski u javnosti i održavanje sigurne udaljenosti od drugih), kako bi možda pomogao da se drugome produlji život jest značajno.
Mi zaista možemo stvoriti razliku.
Većinu vremena smo sebični, jer mislimo kako sami ionako ne možemo učiniti nekakvu razliku. Danas možemo. Pandemija koronavirusa čini nas svjesnijima drugih i toga kako im možemo pomoći.
To nas čini društvom koje je manje neovisno, a više međuovisno.
2. Navika brige o vlastitim ranama, umjesto ohrabrivanja drugih
Prirodno je da se brinemo za sebe, za naše strahove, da smo usredotočeni na to kako je nama potrebna pomoć, umjesto da pomažemo drugima. No ova pandemija nas uči da manje gledamo na nas i na naše nesreće te da počnemo obraćati pozornost na one koji trebaju našu pomoć, nadu i ohrabrenje.
Stavljanje božićne rasvjete prošlog mjeseca, kako bi u drugima probudila nadu i dobro raspoloženje, neizmjerno je iznenađenje. (Čak sam običavala razmišljati o troškovima struje kada bih učinila takvo nešto s obzirom na ekonomsku situaciju, no cijena struje ne može se usporediti sa cijenom osmjeha druge osobe koji odiše nadom.)
Vidim kako sve veći broj ljudi nudi pomoć u vezi namirnica, odlazaka u kupovinu lijekova i dostave hrane. Vidim kako ogroman broj ljudi pravi maske za one koji su na ”prvim crtama”, kako bi bili zaštićeni prilikom izravnog kontakta sa onima koji su bolesni. Vidim više fokusa na ”kako ja mogu pomoći” umjesto ”kako će se ovo odnositi na mene”. To nas čini manje sebičnim ljudima.
3. Navika stavljanja prioriteta na produktivnosti iznad ljudi
Sama sam običavala veću važnost stavljati na zauzeti raspored ili posao, nego na prijatelje ili čak obitelj. Koliko dragocjenih trenutaka smo u životu propustili jer smo se više brinuli oko posla i produktivnosti nego oko ljudi u našim životima, koji bi trebali biti prioritet?
Svi mi trebamo prijatelje. To možda sada učimo više nego prije.
Nemogućnost izlaska sa prijateljima kada želimo, okupiti se sa vjernicima na subotnju ili nedjeljnu službu, nemogućnost okupljanja radi vjenčanja ili sprovoda, sve nas to nečemu uči. Ljudi jesu važniji od naših poslova i od toga jesmo ili nismo stavili kvačice na svim aktivnostima sa našeg popisa.
VIDI OVO: 8 stvari koje vjernik treba učiniti u borbi protiv koronavirusa
Podsjetnici na društvenim medijima da nazovemo naše majke, da pomognemo starijima, bolesnima ili onima koji su u nemogućnosti, postaju načini kako živimo. Dok smo prije živjeli svoje živote bjesomučnim brzinama, neki od nas nisu niti imali vremena za većinu društvenih događanja ili čak prijateljstva, ovo usporavanje učinilo nas je manje sebičnima i više svjesnima onoga što je zaista važno u životu: naš odnos s Bogom i odnos s drugim ljudima.
Sigurno je da nas ova pandemija uči kako provođenje vremena s drugima nije smetnja ili gubitak vremena. Možda konačno slušamo riječi iz Psalma 90, 12: „Nauči nas dakle brojiti dane naše, da dobijemo srce mudro“!
4. Navika da se uglavnom molimo za sebe
Nedavno sam razgovarala sa mnoštvom ljudi koji su mi rekli kako se u ovim danima njihov molitveni život mijenja. Umjesto da fokus bude na njihovim željama i potrebama (i predavanja Bogu našeg popisa želja), shvatili su kako se sve više mole za druge.
Je li moguće da nam Bog, u ovim vremenima, otvara oči za potrebe drugih oko nas? Je li moguće da napokon molimo svaki dan, a ne jednom godišnje, molitvu da nas Bog čuje sa nebesa i da iscijeli naše zemlje? (2. Ljetopisa 7, 14)
U Efežanima 6, 11-12 nam je rečeno neka na sebe stavimo cijeli Božji oklop, ”da biste se mogli održati zasjedama đavla! Jer naša borba nije protiv krvi i tijela, nego protiv poglavarstva, protiv vlastima, protiv upravitelja tame ovoga svijeta, protiv duhova pakosti u zračnim visinama”.
Sada, osim stavljanja maski u javnosti, stavljamo i Božji oklop i poslušni smo naputcima iz 18. stiha koji kaže: „Svakom molitvom i prošnjom molite se u Duhu u svako vrijeme, i uz to bdijte sa svom ustrajnosti i molitvom za sve svete“.
5. Navika nebrige za zdravlje drugih
Prije ove pandemije i karantene koja je došla s njom, koliko dugo smo prenosili zaraze jedni na druge? Koliko često smo uzrokovalo to da ranjiviji pojedinci budu hospitalizirani ili da umru od gripe, kada bismo na primjer, otišli na posao kada smo bolesni ili kada bismo poslali bolesnu djecu u školu, jer smo mislili da ne možemo ostati doma i zbog toga imati nižu plaću?
Koliko često smo bili više zabrinuti za zarađivanje novca ili za stanje projekta na poslu, nego što smo bili za vlastito zdravlje ili zdravlje drugih?
VIDI OVO: 7 stvari koje koronavirus nije promijenio
Jasno, sada kada postajemo svjesniji drugih oko nas i dok nam se povećava osjetljivost u vezi onih koji su ranjiviji ili slabiji, učimo prave prioritete i značenje nesebičnosti. Bit će zanimljivo vidjeti kako ćemo nastaviti reagirati u vezi bilo koje bolesti, kada ova pandemija prođe. Umjesto bezobraznog zanemarivanja kolega na poslu ili drugih učenika u učionicama naše djece, hoćemo li razmisliti dva puta prije nego što odemo na posao ili pošaljemo našu djecu u školu, onda kada je jasno da im nije dobro?
Vjerujem da ćemo u budućnosti biti oprezniji, jer nas koronavirus liječi od ove sebične navike, na koju nismo ni obraćali pozornost dosad.
6. Navika da se sve vrti oko novca
Društva sve više postaju materijalistička. Stoga, kada stvari u ekonomiji nisu dobre, to se jako osjeti. No, kada je zdravlje sve većeg broja ljudi pod pitanjem, novac postaje manje važan.
Osobno, moj bankovni račun za samozapošljavanje u jednom je danu pretrpio gubitak od 23.000 dolara. No zašto je to važno ako moj suprug niti ne dogura do mirovine?
Ponekad niti ne shvaćamo koliko smo usredotočeni na novac, sve dok novca ne ponestane. Ili, kada imamo novac, no propuštamo druge stvar koje su važnije, poput obitelji, ljubazne riječi ili nježnog dodira.
Shvatila sam istinsku slobodu kada sam, dan nakon što se ekonomska situacija pogoršala, povećala svoj desetak za našu lokalnu crkvu. Ako bih sama počela više štedjeti za sebe, koliki će manjak imati drugi u svojim mjesečnim proračunima kad izgube posao?
Novac je dar od Boga kojeg možemo upotrijebiti kako bismo pomogli drugima. Prema 2. Korinćanima 9, 6-11: „Bit ćete obogaćeni na svaki način kako biste mogli biti darežljivi na svaki način“. Vjerujem kako nam ovaj virus pomaže da shvatimo kako novac nije toliko važan kao stvaranje uspomena, korištenje dana i ulaganja u vječnost.
7. Navika ”imam pravo”
Mislim da smo o ovome počeli razmišljati vrlo rano. „Ne možemo ići na putovanje? Ne mogu jesti vani s prijateljima? Može li nam vlada zaista govoriti što da radimo“?
Ne volimo zamisao da bilo tko kontrolira ili upravlja onime što ćemo raditi (ako o tome razmišljamo na duge staze, to je poprilično uznemirujuće).
No to je kako su ljudi u nekim državama živjeli cijele svoje živote. Možda sada možemo na drugačiji način gledati na slobode i zdravlje koje smo imali prije i shvatiti da je to nešto na čemu trebamo biti zahvalni, na ne da je to nešto na što ”imamo pravo”.
Sjećam se kada su se moja kćer i njezine prijateljice, dok su bile malene, žalile kako im je dosadno, iako su imali mnoštvo stvari i prilika oko sebe kako da se zabave. Sada to isto dijete, koje ima 27 godina, slaže kockice preko interneta i povezuje se sa prijateljima i kolegama. Cijeni to što ima dom, dvoje roditelja koji još rade i vladu koja traži načine kako nadoknaditi porez onim Amerikancima koji ga plaćaju i koji su u financijskim problemima.
Postoji li bolje vrijeme da se riješimo osjećaja da ”imamo pravo” (taj osjećaj nemaju samo milenijalci, već velik broj nas) i da počnemo biti zahvalni čak i na kisiku kojeg slobodno udišemo (pogotovo zato što smo zdravi)?
VIDI OVO: Koronavirus će otkriti jednu važnu istinu o vašoj vjeri
Da se ova pandemija dogodila u osamdesetima, ne bismo znali kako preživjeti bez interneta. Da se dogodila u devedesetima, ne bismo se mogli povezati s drugima onako kao što možemo sada preko društvenih medija. Da se pandemija dogodila prije deset godina, u čemu bismo uživali kada ne bismo imali Netflix ili Amazon Prime? Naši životi danas ne mogu se ni približno usporediti s onime što su ljudi prolazili za vrijeme epidemije gripe 1918., koja je zahvatila četvrtinu svjetske populacije i odnijela gotovo 20 milijuna života.
Ovo širenje virusa podsjeća nas na blagoslove tehnologije, napretke u medicini i zdravstvenoj skrbi te proboje u znanosti i lijekovima. Da, ova pandemija i karantena koja s njom dolazi, možda nas učini manje sebičnima, zahvalnijima i društvima koje će stvari manje uzimati zdravo za gotovo nego što smo to prije činili.
Autorica: Cindi McMenamin; Prijevod: Crosswalk.com
