Kada izgubite voljenu osobu, što prije trebate prihvatiti novonastalu situaciju, vratiti se rutinskim poslovima i osloniti se na Boga i vama drage osobe.
Suočavanje s gubitkom, bilo da je to smrt ili neki drugi tegobni događaj, donosi zrelost. Žalost daje osobi mogućnost da spozna svoj pravi karakter i razmisli o tome što je doista važno u životu. Nitko ne ostaje isti nakon što iskusi neki već gubitak.
Richard Dershimer u knjizi koja je mnogima pomogla, opisuje takvo razdoblje kao vrijeme “sagledavanja gubitka, vrijeme kad se bol ublažava i pretvara u slatku sjetu. Jak osjećaj gubitka i zaokupljenost njime u tom razdoblju se mijenja iz trenutka u trenutak… u povremenu sjetu probuđenu posebnim okolnostima ili događajem.”
Kako nastaviti dalje kada izgubite voljenu osobu?
Ulaskom u dolinu prilagodbe često smo u doticaju s dubokom težnjom za sigurnošću i trajnom vezom. Ne želimo da nas ikada više netko napusti. Strahujemo da ćemo biti napušteni. Odvajanje i gubitak kroz smrt, rastavu, odlazak djece od kuće, promjenu radnog mjesta, traži da se prilagodimo. Potrebno je ispuniti tri osnovne zadaće.
1. Prihvatite novonastalu situaciju
Prihvaćanjem nove, iako nepozvane promjene u životu, pokazujemo voljnost da nastavimo dalje bez pomoći ili društva osobe koju smo izgubili. Postavljanje kratkoročnih ciljeva važan je dio prilagodbe. Povratak na posao, odlazak u društvo, pronalaženje hobija dobri su primjeri. Treba se vratiti svakodnevnim rutinskim poslovima kao primjerice čišćenju kuće, pranju posuđa, košenju trave, brizi za djecu. Ako je potrebno, potražite pomoć drugih ljudi.
Božje obećanje o Njegovoj trajnoj nazočnosti dano Jošui prije ulaska u opasnu zemlju Kanaan bilo je utjeha mnogima koji su tugovali: “Nisam li ti zapovjedio: odvaži se i budi hrabar? Ne boj se i ne strahuj, jer kuda god pođeš, s tobom je Jahve, Bog tvoj” (Jošua 1, 9). Prihvaćanje znači donošenje odluka i odlučnost da se krene dalje. Život nije završio. Bit će drukčije, ali još uvijek nam može biti dobro radi dobrote Boga kojem služimo (Psalam 118, 1.5-8).
2. Aktivno sudjelujte u životu
Vrlina ustrajnosti najbolje se može naučiti u iskustvima patnje i tuge (Rimljanima 5, 2-5). Ustrajnost je obveza da nastavimo kretati se u smjeru koji pokazuje naš božanski kompas, čak i onda kada ne možemo vidjeti kamo idemo. Što uistinu vjerujemo pokazat će se u teškim vremenima. Oni koji ustraju nose ožiljke rana prošlosti. Pa ipak ostaju neozlijeđeni, s jasnijim uvidom u pouzdanje u Boga kada sve drugo iznevjeri. Oni mogu zajedno s Jobom reći: “On me ubiti može: nade druge nemam već da pred njim svoje držanje opravdam” (Job 13, 15).
3. Održavajte prijateljstva
U razdoblju prilagodbe prevladali su osjećaji otuđenosti, osamljenosti i napuštenosti. Udovac ili udovica shvaćaju po prvi put koliko su usamljeni kad odlaze u crkvu u kojoj su većina oženjeni parovi i obitelji s djecom, pa se na njih usredotočuju i programi. Nijedan roditelj ne planira biti samohrani roditelj. Ali kada smrt odnese bračnoga druga, odjednom materijalni, emocionalni, tjelesni i duhovni uspjeh obitelji padne na pleća preživjelog supružnika koji jedva drži glavu iznad vode, a kamoli da još brine o obitelji.
Najbolji lijek protiv otuđenja bit će ulaganje u odnose s ljudima koji pate. Iz našeg se suočavanja s gubitkom rodio vrstan osjećaj suosjećanja. Oni koji gledaju druge očima punim suza vide ono što oni suhih očiju ne vide i sposobni su pomoći onima koji pate.
Autor: Tim Jackson
