Jesmo li si ponekad postavili ovakvo pitanje? Iznenada, kao grom iz vedra neba, nekontrolirana verbalna reakcija otkrila je ono što smo tako dugo (ne)uspješno čuvali? Opet smo se „izdali“ i nikako da naučimo lekciju koju smo već mogli i podučavati?
Upravo vlastita reakcija, pritom i nelagoda zbog nje, pokazuje nam koliko zapravo važnim doživljavamo izgovorenu riječ. Često nije važno jesmo li je sami sebi uputili ili nekome pored nas ili je netko nama nešto usput dobacio.
Zanimljivo je kako neke riječi lagano izlaze iz naših usta, jednostavno klize. U određenim situacijama briljiramo govorom, dok opet u nekim drugim okolnostima ostajemo nijemi i bez komentara. U čemu je stvar? Kakve to veze ima s onim što mi izlazi iz usta?
Riječi koje izgovaramo imaju svoj izvor i one ne dolaze same od sebe, ne nastaju ni iz čega. Njihov se korijen, ili postanak, u osnovi nalazi u najdubljem dijelu našeg bića – našem srcu. Svakako da naše srce nije jedini i isključivi „generator“ riječi koje izgovaramo ili izvor iz kojeg dolaze.
Naš um, naš intelekt, također je vrijedan i nezaobilazan izvor. Iz njega u svakovrsnim životnim situacijama također „crpimo“ riječi koje izgovaramo.
No u našem srcu nalazi se pohranjeno i zapisano ono što mi uistinu jesmo. Ono što jesmo ustvari određuje naš identitet. Nije to naše obrazovanje, zanimanje ili razna postignuća. Naša vanjska pojava (tijelo) i naš intelekt (um), odnosno naš vlastiti način promišljanja i uvida u vidljivu stvarnost (svijet) u kojoj živimo, određuju nas kao ljudska bića. No, upravo naša nutrina, odnosno naše srce koje je Bog promijenio – naš oživljeni, uskrsli duh, određuje nas kao božanska bića, slična Bogu i čini dionicima božanske naravi (2. Pet 1,4). Kao takva bića trebamo drugima našim riječima davati nadu, ohrabrenje, zdravlje i najvažnije vječni život. U tome ćemo uspijevati samo ako dopustimo da se u nama trajno nastanjuje onaj koji je sama Riječ; Riječ koja je hodajući zemljom davala život. Upravo kroz nas, Isus svoj život želi očitovati i danas.
Bog koji je sve vidljivo i nevidljivo stvorio svojom Riječju, koji njome uzdržava sav Svemir, istovremeno je i sam osobno ta Riječ. Upravo zato od nas očekuje da naše riječi, kao i riječi drugih, shvaćamo i uzimamo jako ozbiljno.
Iz obilja srca usta govore!
Jednom prigodom kada su Isusa optužili da je Sotonin suradnik i da uz njegovu pomoć i suradnju izgoni zle duhove i liječi, oštro im je odgovorio: ”Ili uzmite: dobro stablo i plod mu je dobar. Ili uzmite trulo i plod mu je truo. Ta po plodu se stablo poznaje. Leglo gujinje! Kako možete govoriti dobro kad ste opaki? Ta, iz obilja srca usta govore! Dobar čovjek iz riznice dobre vadi dobro, a zao čovjek iz riznice zle vadi zlo. A kažem vam: za svaku bezrazložnu riječ koju ljudi reknu dat će račun na Dan Sudnji. Doista, tvoje će te riječi opravdati i tvoje će te riječi osuditi” (Mt 12, 33-37).
Na jednom je drugom mjestu rekao Petru: „Zar ne shvaćate da sve što ulazi na usta ide u trbuh i izbacuje se na određenom mjestu. Ali što izlazi iz usta, izlazi iz srca, i to ukalja čovjeka. Jer iz srca dolaze zle misli, preljubi, bludnost, krađe, lažna svjedočanstva, psovke. To ukalja čovjeka…“
Psovke, ružne riječi, ogovaranja i klevete nisu ništa drugo nego vanjsko očitovanje našeg unutarnjeg stanja. Ove su stvari već „začete“ u srcu puno prije nego što smo ih mi ili oni kojima su riječi upućene, postali svjesni. Zato je poduzimanje određenih koraka od životne važnosti – ako želimo da se naše stanje promijeni jer na isti izvor ne može teći i gorko i slatko… (Jk 3,11)
Naša usta otkrivaju stanje srca
No, kako promijeniti svoje stanje kada često nismo niti svjesni što se nalazi u našoj nutrini? Tko može uistinu znati što se nalazi u ljudskome srcu kad sam čovjek ne poznaje dobro svoje vlastito srce. Prečesto ostajemo iznenađeni sadržajem koji tamo pronalazimo. Naša usta otkrivaju kakvi smo u našem srcu.
Trebamo dobro znati da samo Bog poznaje našu nutrinu i kakvi smo zapravo. On ne gleda kao čovjek, očima, na vanjštinu (1. Sam 16,7).
Bog jedini vidi ono što se nalazi u srcu bez i jedne riječi. „Njemu (Isusu) nije trebalo da mu tko dadne svjedočanstvo o čovjeku, jer je sam poznavao čovjekovu nutrinu“ (Iv 2,25). Zato je Bog jedini koji može promijeniti naše srce.
Čovjek često nastoji riješiti probleme sam, bez pomoći drugoga. Kada nepoželjan sadržaj i izađe iz čovjekovih usta, tada (kao i jednom puno ranije u Edenskom vrtu…) on pokušava pronaći neku granu, smokvino lišće ili drvo da se sakrije; pribjegava raznim rješenjima u koja ulaže iznimno puno truda i napora, a sve ne bi li pokušao zaustaviti da stvari iz vlastite nutrine izađu na „površinu“ i da se otkrije ono što mu je u srcu.
Za svaku situaciju zato ima maska kojom će nastojati sakriti svoju vlastitu nutrinu. Nastojeći živjeti život u skladu s očekivanjima okoline, pritisnut raznim očekivanjima (vlastitim i tuđim) čovjek često gradi svoju sliku pred drugima ne iznoseći ono tko on uistinu jest, nego najčešće ono što bi htio biti.
Nažalost (ili na sreću?), životne okolnosti koje ga strpljivo dočekaju, „okidač“ su kojim se „lansira“ ono što se nalazi u njegovoj nutrini. Što su okolnosti teže i izazovnije, to je teže spriječiti otkrivanje pravog stanja stvari. Umjesto da prestane igrati život skrivanja, čovjek će često učiniti sve ne bi li ostao skriven od drugih. No, to je nemoguće…
Zbog toga je život u kojem svojim vlastitim naporima sprječavamo da „stvari izađu na površinu“, život neprestanog unutarnjeg sukoba sa samim sobom. Ako pak počnemo shvaćati da nije moguće spriječiti otkrivanje vlastite nutrine ljudima oko nas, ma kakva ona bila, tada imamo priliku smiriti se u Bogu i prihvatiti njegovu pomoć. Čuvajući njegove riječi i vršeći ih, uspjet ćemo biti ono što trebamo biti.
Ako shvaćamo da je naše srce riznica, da je njen sadržaj nemoguće potpuno skriti, počet ćemo paziti što pohranjujemo u nju. Nećemo u nju „trpati“ svašta. No, trebamo paziti i na tuđe riznice. I njih moramo čuvati. Stara narodna: „Što na umu, to na drumu“ lijepa je izreka kojom se hvale mnogi „zagađivači“ tuđih riznica. Oni nisu čuli za onu drugu, puno ljepšu: „Ispeci, pa reci!“
Riječi imaju moć ohrabriti ili uništiti
Tako i mi, kada razgovaramo, budimo oprezni i pažljivi. Naše riječi mogu nekoga podići i izgraditi, mogu mu dati nadu pa i novi život, ali isto tako mogu i povrijediti, poniziti i obeshrabriti, uzeti mu nadu i vjeru.
Ako nedovoljno razumijemo značaj i učinak naših vlastitih riječi prema drugim osobama, nikada u potpunosti nećemo moći razumjeti ni riječi drugih. Štoviše, ako ne pridajemo dovoljnu pažnju riječima koje izgovaramo i koje nam se upućuju, ako se prema tome odnosimo bez potrebne doze poštovanja i opreza, ponekad i pozitivnog straha, sami ćemo sebe zakinuti i učiniti nesposobnim za potpunije razumijevanje Isusovih riječi.
A, ako ih ne možemo razumjeti, tada ih nismo sposobni u potpunosti niti prihvatiti pa prema tomu niti vršiti.
„Riječi, riječi, riječi…“, naziv je televizijske emisije emitirane 90-ih godina prošlog stoljeća. U njoj je, sada pokojni velikan hrvatske intelektualne scene, erudit, književnik, leksikograf i još puno toga – Tomislav Ladan, plijenio gledatelje strašću i entuzijazmom kojima je objašnjavao etimologiju (značenja) riječi koje su taj dan bile na „repertoaru“. Za njega su riječi bile život. Živio je kako bi ih shvatio i njihov značaj približio svome narodu. Tako živjeći, nadahnuo je i potaknuo mnoge na isto ukazujući na važnost pravilne uporabe riječi u životu.
Postoje li među nama danas ovakvi slični „duhovni“ Tomislavi Ladani? Vjerujem da postoje, ali su nažalost u manjini.
Uzimajući u obzir sve do sada navedeno, javljaju nam se dva oprečna pitanja:
prvo, hoćemo li dopustiti da nam um i srce preplavljuju razni sadržaji sapunica, svih vrsta ”reality show-ova”, prazni i besmisleni razgovori , tračevi i skandali; hoćemo li se tako prepustiti prikrivenom, ali ipak smišljenom, „punjenju“ naših vlastitih riznica sadržajem koji kalja i gasi život u nama?
Drugo, hoćemo li ipak nastojati postati, poput spomenutog Tomislava Ladana, iskreni istražitelji, proučavatelji i sljedbenici one Riječi za koju znamo da nam jedino ona može dati život, ali i samog onog koji je ta Riječ?
Ako želimo biti davaoci života, ne samo da možemo, već i moramo biti poput „duhovnih Ladana“ . Upravo je takvo stanje ono što Isus naziva „Vječnim životom“ u Ivanu 17,3. „…spoznati tebe, jedinog pravog Boga, i onoga koga si poslao (Riječ), Isusa Krista.“
Moramo naučiti dobro slušati
Zato se ključ ili rješenje kako ne dopustiti da iz naših usta izlaze svakojake stvari sastoji u slušanju, a ne u pravilnom govoru. Poput Marije, potrebno je sjesti do Isusovih nogu, staviti sa strane nebitno, smiriti se, otvoriti uši, prije svega srce i nastojati razumjeti, a onda i uz njegovu pomoć početi vršiti ono što smo čuli.
Tako, pazimo da ne promašimo prigodu kada nam Isus govori. On to često čini na mjestima na kojima ga najmanje očekujemo; u situacijama za koje smo sigurni da ga nema, u trenucima kada mu se najmanje nadamo. No, kako Duh puše kako hoće, možemo se i iznenaditi od kuda će nam sve doći njegove Riječi.
Isus nam najčešće govori kroz one koji su nam blizu; govori nam kroz našu braću i sestre iz crkve, pastora i njegove propovijedi, govori nam i kroz naše obitelji i najbliže. Ako treba, progovorit će nam i preko magarca… Na nama je da razvijemo srce koje će prepoznati njegov glas; poučljivo srce koje se ne skriva, već želi biti otkriveno i istraženo; srce u kojemu se nalaze njegove Riječi…
Zato na kraju, da bismo mogli dobro govoriti, prvo moramo naučiti dobro slušati. Ne budimo brzi govoriti, već slušati. Tako ćemo postići puno bolje plodove i rezultate, a naša kvaliteta života, ali i onih oko nas, biti će neusporedivo bolja.
Punimo svoje riznice (srce) riječima koje su duh i život, tako ćemo u raznim životnim situacijama čuti kako iz naših usta izlaze prave riječi i onda više nećemo trebati smokvino lišće ili deblje drvo iza kojega bismo se sakrili.
Autor: Ratko Medan
