U Starom zavjetu, Izraelov je svećenik nosio na svom oplećku imena svih Izraelovih plemena. To znači da su potrebe naroda neprestano bile na srcu svećenika da se za njih moli.
Za kršćane danas to predstavlja divnu sliku Krista koji nas nosi u svom srcu i predstavlja naše potrebe Ocu. Štoviše, svaki je kršćanin danas svećenik Gospodinu. I mi uvijek moramo nositi potrebe drugih u našim srcima.
Pavao je bio tako svjestan svoje potrebe za molitvama svetih, da je svugdje tražio ”molitvene pomagače”. Rimljane je molio: ”Ali vas zaklinjem, braćo, našim Gospodinom Isusom Kristom i ljubavlju Duha, pomozite me molitvama upućenim Bogu za me, da umaknem… ” (Rim 15,30.31). A Solunjane je tražio: ”Braćo, molite i za nas” (1 Sol 5,25).
Na grčkom ova riječ ”pomozite” znači ”borite se sa mnom kao moj sudrug u molitvi, borite se za mene u molitvi”. Pavao nije želio neku brzu molitvu pred prijestoljem. On je preklinjao: ”Borite se za mene u molitvi. Bijte duhovnu bitku kako za mene, tako i za evanđelje.”
Kad je bio u zatvoru, spreman položiti svoj život, vruće je molio Filipljane da mole: ”… jer znam da će mi ovo izići na oslobođenje vašom molitvom zbog koje mi Duh Isusa Krista daje potrebnu pomoć” (Fil 1,19). Pavao je znao da je obilježen čovjek – da su sotonske horde nakanile uništiti ga. Tako je to i sa svakim iskrenim slugom evanđelja. Svaki pastor, propovjednik i evanđelist treba pomagače u molitvi koji će neprestano posredovati za njega.
Budite uvjereni da je ovo danas ne bih mogao pisati kad ne bi bilo mojih pomagača u molitvi, koji godinama stoje sa mnom u molitvi. Ponovno sam toga bio svjestan nedavno u Europi da održim konferencije s propovjednicima i večernje evangelizacije. Čitavo vrijeme Duh Božji me podsjećao da me mnoštvo ljudi drži u svojim molitvama.
U Nici, u Francuskoj, Amerikanci nisu dobrodošli, naročito američki evanđelisti. Svi su se brinuli u vezi s večernjom evangelizacijom, pitajući se: ”Može li se ona uopće održati?” U Francuskoj buja skepticizam, ateizam, agnosticizam, nevjera. Sastanak koji smo planirali održati, nikada se ranije nije održao.
Međutim, kad je došlo vrijeme, tisuće su se okupile. Tada sam se počeo osjećati bespomoćno. Nisam znao što da propovijedam. Nijedna poruka koju sam pripremio nije mi odgovarala. Moj prevoditelj i ja prethodno smo pripremili neke bilješke, ali nisam bio siguran da su one prave za taj trenutak. Upozorio sam ga: ”Nisam siguran da ću to govoriti.”
Međutim, kad sam zakoračio na podij, Duh je snažno pao na mene. Osjetio sam da me podržavaju tisuće molitve svetih. Kad sam počeo govoriti, Duh Sveti mi je ispunio usta. Propovijedao sam četrdeset minuta i čitavo vrijeme je bila gluha tišina. Kad sam završio, jednostavno sam rekao: ”Ako trebate Isusa, molim vas, dođite naprijed.” Stotine su skočile na noge.
Ista stvar dogodila se i u drugim zemljama gdje smo služili. Uvijek sam molio: ”Gospodine, što da govorim?” I svaki put Duh mi je šapnuo: ”Ljudi mole.” Uvjeren sam da je sila molitve bila ona sila koja je mnoge kojima smo svjedočili na tom putovanju natjerala na obraćenje.
Evo kako je sila molitve pomagača nedavno dovela izbavljenje u našoj zajednici: Teresa Conlon, žena našeg pomoćnog pastora, nedavno se vozila sa svojim roditeljima u državi Maine, kad je iznenada na cestu skočio jelen. Automobil je udario životinju i ona je uletjela kroz vjetrobran. Automobil je bio potpuno uništen, ali hvala Bogu, svi troje putnika izašli su bez ogrebotine.
Kad sam tu vijest spomenuo na našem sljedećem bogoslužju, približila mi se jedna predana zagovornica iz nađe zajednice. Žena mi je drhteći rekla: ”Pastore, noć prije nesreće Duh Sveti me natjerao da posredujem za suprugu brata Conlona. Bila sam vođena da molim za njezinu zaštitu i izbavljenje iz sotonskog napada. Ništa nisam znala o nesreći dok je vi sad niste spomenuli.”
Kad i vi preuzmete službu pomagača u molitvi, Bog će vas doslovce probuditi za bremena drugih. I On će vas čudnovato voditi u molitvu za njih.
Autor: David Wilkerson
