Naš Bog sluša. Čuje naše molitve. Bog govori i nakon toga sluša, ne obrnuto. On je Bog; ne mi. Zapamtite ovo dobro, svakoga dana, zauvijek.
Pozvani ste razgovarati s Bogom, Stvoriteljem svemira, Svemoćnim. Ne samo najmoćnijim, Svemoćnim. Njegova je sva moć i nalazi se pod Njegovom kontrolom. Bog je Onaj koji vas je stvorio i zbog koga postojite.
Taj Bog, taj jedini Bog, Svemoćni, Stvoritelj, Spasitelj, govori nam i otkriva nam se, kako bismo Ga mogli iskreno upoznati. No Bog nije samo govornik. Kao jedno od najvećih čuda u svijetu i povijesti, Bog sluša.
Najprije progovara i želi reakciju od nas. Nakon toga zastane. Saginje se. Usmjerava svoje uho prema ljudima. Čuje nas u onome što tako često uzimamo zdravo za gotovo i što tako lakomisleno nazivamo molitvom.
Što dolazi prije molitve?
Čudo molitve moglo bi nas odvesti do toga da zaobiđemo kritičnu stvarnost prije nego što počnemo “zvati” Boga neba. Postoji red: Bog govori i nakon toga sluša, ne obrnuto. On je Bog; ne mi. Zapamtite ovo dobro, svakoga dana, zauvijek. Bog najprije govori, a zatim sluša. Mi najprije slušamo, a zatim govorimo.
Molitva nije razgovor kojeg mi započinjemo. Umjesto toga, Bog preuzima inicijativu. Najprije je On progovorio. Otkrio nam se u svom svijetu, svojoj riječi i u Riječi. I kroz svoju riječ, koja je obasjana njegovim Duhom, On nastavlja govoriti. „Pazite da ne odbijete onoga koji govori.“ (Hebrejima 12, 25)
Njegova Riječ nije mrtva i nestala, nego je „živa i aktivna, oštrija od mača s dvije oštrice, probojna do podjele duše i duha, zglobova i srži, razlučuje misli i namjere srca.“ (Hebrejima 4, 12)
I svojom riječju i svojom Riječi pruža nam ovu zapanjujuću ponudu: da nas čuje.
Zlatno žezlo
Kad je Estera saznala za Hamanov plan uništenja Židova, ispred nje se ispriječila velika zapreka. Mordokaj ju je uputio „neka ode kralju moliti za njegovu naklonost i založiti se kod njega u ime svog naroda.“ (Estera 4, 8)
To je bilo lakše reći nego učiniti.
Estera je znala da se radi o ulozima života i smrti, ne samo za Židove, nego i za nju: „Svi službenici kraljevi i narod kraljevih pokrajina znaju kako svakoga onoga, bio on muškarac ili žena, koji nepozvan uđe kralju u unutrašnje predvorje čeka jedan jedini zakon: smrtna kazna, osim ako kralj ne pruži takvome svoje zlatno žezlo i poštedi mu život. A ja već trideset dana nisam bila pozvana kralju.“ (Estera 4, 11) Ipak je na kraju, u vjeri i hrabrosti, odlučila: „Otići ću kralju, iako je to protuzakonito, a ako poginem, poginut ću.“ (Estera 4, 16)
Nitko ne može samo doći u prisutnost velikog kralja “a da ga netko ne pozove.” Ovo pogotovo vrijedi u vezi Svemogućeg Boga. Ne samo zato što je to velik rizik, kao kod zemaljskog kralja, nego zato što kod Boga to čak nije ni tjelesno moguće. On nije čovjek na zemlji, da bi se netko mogao provući pored straže palače i prići Mu. Bogu se ne može prići; „osim ako netko nije pozvan.“
No u Kristu, nebesko je prijestolje preuzelo inicijativu i sada ono drži zlatno žezlo.
Zbog čega možemo prići?
Ono što je napisano u srcu poslanice Hebrejima, odnosno od 5. do 10. poglavlja, pokazuju nam zbog čega mi možemo prići.
Poslanica Hebrejima napisana je u pozadini prvog Božjeg saveza sa Židovima, sklopljenog preko Mojsija. Otrježnjujuće je ono što Izlazak, Levitski zakonik i Brojevi govore o “približavanju” ili “primicanju” Bogu. Kao prvo, šator i cijeli sustav štovanja, kojeg su Izraelci dobili na planini Sinaj, podučavali su ljude o njihovoj udaljenosti od Boga, o preprekama koje postoje između njih i Boga, koje postoje zbog njihova grijeha. Ljudi su se morali držati podalje od Boga, jer bi u suprotnom Bog izrazio svoj pravednički gnjev protiv njih zbog njihovog grijeha. (Izlazak 19, 22; 24)
Prvo se smije približiti samo Mojsije (Izlazak 24, 2), a zatim se Mojsijev brat Aron i njegovi sinovi, koji služe kao svećenici, mogu „približiti.“ (Izlazak 28, 43; 30, 20) Nitko ”izvana” ne se može približiti (Brojevi 1, 51; 3,10), niti bilo koji svećenik koji ima mrlju (Levitski zakonik 21, 18; 21). Samo zaređeni svećenici mogu se “približiti oltaru” kako bi izvršili čin pomirenja, za sebe i narod (Levitski zakonik 9, 7) i to samo na način kojeg je odredio Bog, što se neizostavno podučava u strahotama Nadaba i Abihua (Levitski zakonik 10) i kroz Korahovu pobunu (Brojevi 16; također 17, 13; 18, 3–4; 7; 22).
Ali sada, u Kristu: „Imajući dakle velikoga Velikog svećenika koji prodrije kroz nebesa, Isusa, Sina Božjega, čvrsto se držimo vjere.“ (Hebrejima 4, 14) „Imamo dakle, braćo, slobodan ulaz u Svetinju po krvi Isusovoj, put nov i živ što nam ga On otvori kroz zavjesu, to jest svoje tijelo; imamo i Velikog svećenika nad kućom Božjom.“ (Hebrejima 10, 19–21) Ne samo da Krist ulazi u našu prisutnost u naše ime, nego nas prima po sebi. On je naš Začetnik, koji otvara put za nas. Sada se možemo “približiti” Bogu, “primaknuti” se nebeskom prijestolju milosti, zbog Kristovih postignuća za nas, koja je postigao u svome životu i uskrsnućem.
Kako se možemo približiti?
Zatim, kao novo čudo, ne samo da se približavamo samom Bogu u Kristu, nego smo pozvani, očekuje nas se, da to činimo s povjerenjem; sa smjelošću i potpunom sigurnošću. Budući da imamo takvog Visokog Svećenika kao što je Krist: „Pristupajmo dakle smjelo Prijestolju milosti da primimo milosrđe i milost nađemo za pomoć u pravi čas!“ (Hebrejima 4, 16)
U njemu: „Imamo dakle, braćo, slobodan ulaz u Svetinju po krvi Isusovoj.“ (Hebrejima 10, 19) Ne vlastitom vrijednošću, statusom ili postignućima, nego Njegovim. „Pristupajmo stoga s istinitim srcem u punini vjere, srdaca škropljenjem očišćenih od zle savjesti i tijela oprana čistom vodom,“ (Hebrejima 10, 22), vjerom koja gleda izvan nas samih, koja se ne pita: „Jesam li dostojan?“ približiti se Božjem prijestolju, nego „Je li Isus dostojan?“
Nemojte više čekati
Gotovo je predobro da bi bilo istinito, gotovo, „da imamo pristup Bogu“ (Efežanima 2, 18) i da Mu „pristupamo s povjerenjem.“ (Efežanima 3,12). U Kristu, Kralj svemira pruža zlatno žezlo. Pitanje više nije možemo li prići, nego hoćemo li i koliko često?
Imamo pristup. Bog očekuje da ćemo se vjerom uhvatiti za Njegova Sina i da ćemo s povjerenjem pristupiti Njegovu prijestolju. Naš Bog sluša. Čuje naše molitve.
Što još čekate?
Izvor: DesiringGod.org; Prijevod: Ivan H.; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi samo za Novizivot.net.
