Koje stvari se događaju nakon smrti? Biblija nam ne donosi mnogo detalja po pitanju događaja koji je se odvijaju odmah nakon što čovjek umre.
Ono što sigurno možemo reći jest kako ćemo ući u stvarnost koja je iznad bilo čega što možemo zamisliti.
Također, u Bibliji nalazimo pet konkretnih stvari koje svakako možemo očekivati u trenutku smrti i nakon smrti.
Prvo, vjernici će biti dovedeni u Kristovu prisutnost u nebo.
Krist se sada nalazi u nebu (Djela 1,2; 3,21; 1. Solunjanima 1,10; 4,16; 2. Solunjanima 1,7) i vjernici će nakon svoje smrti otići u nebo k Njemu. Isus je lopovu na križu rekao: «Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!» (Luka 23,43). Pavao je također, na dva različita mjesta, govorio o smrti kao o događaju koji će nas dovesti u Kristovu prisutnost:
”Pritiješnjen sam od ovoga dvoga: želja mi je otići i s Kristom biti jer to je mnogo, mnogo bolje; ali ostati u tijelu potrebnije je poradi vas.” (Filipljanima 1,23-24).
”Uvijek smo stoga puni pouzdanja makar i znamo: naseljeni u tijelu, iseljeni smo od Gospodina. Ta u vjeri hodimo, ne u gledanju. Da, puni smo pouzdanja i najradije bismo se iselili iz tijela i naselili kod Gospodina. Zato se i trsimo da mu omilimo, bilo naseljeni, bilo iseljeni.” (2. Korinćanima 5,6-9).
Drugo, nebo je mjesto raskošne slave i biti s Kristom u bogatstvu nebeske slave će biti neizmjerno bolje negoli su to naši zemaljski životi.
Primijetite kako u gore navedenim odlomcima Pavao piše kako bi bilo «mnogo, mnogo bolje» napustiti zemaljski život i biti s Kristom (Filipljanima 1,23) i kako bi radije «iselili iz tijela i naselili kod Gospodina» (2. Korinćanima 5,8).Također primijetite da se o odlasku u nebo govori kao o odlasku kući. Jedna od stvari zbog kojih će nebo biti prekrasno mjesto jer ćemo istinski osjećati kako smo napokon došli u svoj pravi dom.
Treće, kada dođemo u nebo nastavit ćemo se radovati (kao što bismo to trebali i u ovome životu) uskrsnuću naših tijela.
Bestjelesno postojanje nije Božji konačni plan za nas. Iako će biti predivno biti u nebu nakon što umremo, Bog je za nas pripremio nešto još i bolje: biti ćemo uskrsnuti iz mrtvih kako bismo dušom i tijelom živjeli na novom nebu i novoj zemlji zauvijek. Dok je još bio živ Pavao je često pisao kako uzdišući iščekuje otkupljenje svoga tijela (Rimljanima 8,23). Ovo željno iščekivanje našeg uskrsnuća ne prestaje nakon što umremo, već nakon što se ispuni naše iščekivanje uskrsnućem naših tijela. Shvaćanje ovoga bi trebalo uvelike povećati našu želju za dolaskom Kraljevstva Božjeg u punini. Piper piše:
Čini me se kako nada u uskrsnuće ne zauzima središnje mjesto u kršćanstvu danas kakvo je zauzimala u ranom kršćanstvu. Čini mi se kako je jedan od razloga tomu jer imamo pogrešan pogled na doba koje ima doći. Kada govorimo o budućnosti i vječnosti mi uglavnom govorimo o nebu što često automatski podrazumijeva kako s radi o nekom dalekom mjestu punom nematerijalnih, onostranih, bestjelesnih duhova.
Drugim riječima, pretpostavljamo da će takvo stanje, u kojem se preminuli sveti sada nalaze bez tijela uvijek biti takvo. Ohrabrujemo se kako je njima sada dobro i zaboravljamo da je to nesavršeno stanje koje neće trajati zauvijek, niti je Pavao takvo što sebi želio. Da, smrt je dobitak i biti odvojen od tijela znači biti kod kuće s Gospodinom, no to nikako nije naša krajnja nada. To nije naše konačno stanje radosti. To nije naša konačna ili glavna utjeha kada izgubimo naše voljene koji su bili vjerni. (Piper, What Happens When You DIe? The Dead Will be RAised Imperishable[Što se događa kada umremo? Mrtvi će biti uskrsnuti nepropadljivima])
Četvrto, u trenutku smrti vjernici će postati savršenima i očišćenima od grijeha.
Ovo proizlazi iz gore navedene činjenice kako svi vjernici po smrti odmah odlaze u nebu. Nebo je u potpunosti čisto i slobodno od svakog grijeha, stoga kada nas Bog uzme u nebo On nas i priprema za nebo tako što usavršuje naša srca u Svojoj svetosti. To je u skladu s Njegovom svrhom da nas u potpunosti učini Kristolikima (Rimljanima 8,29) i da nas po Kristovom povratku predstavi Sebi bez mane, mrlja i grijeha (1. Solunjanima 5,23; Efežanima 5,27).
Peto, oni koji nisu vjerovali Kristu u zemaljskome životu bit će odvojeni od Boga i ući će u stvarnost u kojoj neće biti Njegove opće milosti i blagoslova.
U prispodobi o bogatašu i Lazaru Isus kaže kako je Lazar po svojoj smrti bio odnesen na nebo, ali bogataš, koji nije živio po Pismu, se odmah našao na mjestu velikih muka i bili su mu uskraćeni blagoslovi neba (Luka 16,22-26). U Pismu na mnogo mjesta nalazimo opise muka koje čekaju one koji svoju vjeru ne stave u Krista kako bi bili spašeni od grijeha (Matej 13,30; 25,41; Luka 12,5; Ivan 3,36; Rimljanima 2,8-9; Hebrejima 10,29).
Na koncu, iz svega ovoga vidimo kako smrt nije kraj našeg postojanja. Mi se sastojimo od duše i tijela. Smrt je odvajanje duše i tijela, a ne kraj postojanja osobe. Kada umremo naša tijela postaju beživotna i mi više ne «prebivamo» u njima, ali mi i dalje postojimo kao duše, duše u zajedništvu s Kristom u slavi ili odvojeni od Krista u sramoti.
Spoznaja kako nas smrt izravno uvodi u stvarnost ili neba ili pakla bi nas trebala potaknuti traženju utočišta i spasenja u Kristu i da težimo, kao i Pavao: «Zato se i trsimo da mu omilimo, bilo naseljeni, bilo iseljeni» (2 Korinćanima 5,9). Čak i vjernicima je pomisao na smrt ponekad strašna, jer smrt je zaogrnuta velom misterije. Ona je za nas područje na kojem još nismo bili. Međutim, ohrabrimo se i odbacimo strahove u pouzdanju da imamo Boga koji uvijek iznova govori Svojem narodu: «Ne boj se» (Jošua 11,6, Izaija 44,8, Matej 14,27, 17,7; 28,10, Otkrivenje 1,17). Bog želi da Njegov narod ima utjehu kada se suoči sa smrću licem u lice: «Ne boj se, jer ja sam te otkupio; imenom sam te zazvao: ti si moj! Kad preko vode prelaziš, s tobom sam; ili preko rijeke, neće te preplaviti. Pođeš li kroz vatru, nećeš izgorjeti, plamen te opaliti neće.» (Izaija 43,1-2).
Autor: Matt Perman; Prevela: Danijela Vidaković; Izvor: DesiringGod.org
