Linda je kao dojenče bila ostavljena pred vratima jedne kuće. I već se od te najranije dobi njezina slika o sebi iskrivila, ona se osjećala slabom, i tako se ponašala. Nedostajao joj je temeljni stup osjećaja pripadnosti i voljenosti.
Sigurnost čovjeku daje osjećaj pripadnosti i voljenosti, osjećaj da je dio zajedništva, obitelji i društva u kojem ga voli barem jedna osoba. To je spoznaja da netko doista mari za mene. Pripadnost je osjećaj kada znam da sam bezuvjetno voljen onakav kakav jesam.
Svijet je pun osoba poput Linde. Takvi ljudi nikad nisu doživjeli podobnu bezuvjetnu ljubav i prihvaćanje. Smatram ipak da su gotovo svi ljudi kad-tad osjetili bar neki oblik ljubavi. Nisu ipak doživjeli od drugih ljudi bezuvjetnu ljubav i prihvaćanje, kojom se može odstraniti sva krhkost slike o sebi. U neku ruku, ta ljubav nije bila savršena, jer niti ljudi koji su nas voljeli nisu bili savršeni.
U krajnjem slučaju, svi povremeno doživljavamo ljubav i prihvaćanje uvjetovano, “Volim te zato što …” Takva vrst ljubavi sa sobom nosi neizrečenu, a možda i nesvjesnu prijetnju. Čujemo: “Volim te zato što si tako …” Prijetnja koju tada osjetimo: “Što ako prestanem biti takav …?”
Uvjetovana ljubav ne može utažiti temeljnu glad za ljubavi – osjećaj pripadnosti ostaje nerazvijen. Većina odraste s labavim i nesigurnim stupom, odnosno nogom tronošca. U nekih je stup pripadnosti jači, ali uvijek nepotpuno stabilan.
“Ljubav je najsnažnije sredstvo liječenja ozljede duše u životu pojedinca.”
Autor: Josh McDowell, iz knjige: “Slika o sebi” (Duhovna stvarnost, Zagreb)
