Od svih 150 psalama, niti jedan nije tužniji od Psalma 88.
Mnogi psalmi započinju opisom psalmista kojeg opterećuju nevolje, samo kako bi došao do točke gdje, nakon molitve i introspektive, psalmist pronalazi nadu i mir u Gospodinu. No u Psalmu 88 nema takve točke preokreta. U stvari, tama doslovno ima posljednju riječ, a psalam završava: „Udaljio si od mene prijatelja i druga: mrak mi je znanac jedini“. (Psalam 88, 19)
Prva rečenica jedina je eksplicitno pozitivna izjava u cijeloj molitvi: „O Gospodine, Bože mog spasenja“. Sve ostalo što slijedi je preplavljivanje tame, smrti i očaja.
Ipak, iako je ovaj psalam okarakteriziran tamom, postoji razlog za nadu: pogotovo za one koji se na najdublji način identificiraju sa psalmistom kroz osobni gubitak, tešku tugu i neprestane cikluse depresije.
Želio bih predložiti četiri načina na koji se nada otkriva u ovom najmračnijem od psalama.
Nada je otkrivena u njegovim neprestanim molitvama
Moguće je da ljudi budu toliko preplavljeni tugom da prestanu moliti; i nikada više ne mole. Tuga izgleda toliko stvarno; Bog tako daleko. No psalmist ne staje. On nastavlja moliti:
„Jahve, Bože moj, vapim danju, a noću naričem pred tobom. Neka dopre do tebe molitva moja, prigni uho k vapaju mome“. (Psalam 88, 2-3)
Postoje razdoblja u našim životima kada se naši životi čine tako mračni i beznadni da je samo to što nastavljamo moliti, svjedočanstvo Božjeg milosrđa u našim životima.
Vapite li još uvijek u vašoj tuzi Gospodinu? Ako da, to je milost i postoji razlog za nadu.
Nada je otkrivena u njegovom uvjerenju da je Bog suveren
Na početku, psalmist se obraća Bogu kao ”Bogu mog spasenja”. No nakon toga u stihovima 6-8, on objavljuje:
„Među mrtvima moj je ležaj, poput ubijenih što leže u grobu kojih se više ne spominješ, od kojih si ustegao ruku. Smjestio si me u jamu duboku, u tmine, u bezdan. Teško me pritišće ljutnja tvoja i svim me valovima svojim prekrivaš“.
Stoga, tko je Bog za psalmista? Je li to Bog njegovog spasenja ili uzrok njegove tame? Psalmist inzistira da je Bog oboje.
Psalmist ne optužuje Boga. On ne govori: „Kako se usuđuješ baciti me u dubine ove jame“?! Umjesto toga, on ponizno priznaje i podčinjava se potpunoj kontroli koju Bog ima nad njegovim životom. U stvari, psalmistovo uvjerenje da je Bog suveren nad njegovim jadima osnova je za njegovo pouzdanje da je Bog također i Bog spasenja.
Ako je Bog donio ove nevolje u njegov život, onda je razumljivo za zaključiti da će ga Bog također iz njih i izbaviti; ili da će ga barem provesti kroz njih.
Nada je otkrivena u njegovoj iskrenosti i ranjivosti
Prije propovijedanja Psalma 88, određeni broj crkvenih članova rekao mi je koliko su se radovali tome da me čuju kako propovijedam ovaj psalam. Bio sam malo iznenađen. Psalam 88 je najtužniji psalam od svih; čemu se u njemu možemo radovati? No instinktivno sam razumio. U okovima očaja, ponekad je utjeha kada znamo da nismo ludi. Netko kome vjerujemo da je iskusio sličnu bol i tko se identificira s našom boli.
Ironično, jako je utješno za znati da, nakon što je psalmist svoje srce izlio Bogu, on svoj psalam završava u tami. Naše molitve ne završavaju uvijek tako da nam lica sjaje kao Mojsiju. Molitva ne stvara uvijek brze odgovore. Psalam 88 je podsjetnik na to da možemo imati stvarnu vjeru, iskrenu vjeru, čak i ako se osjećamo gore nego što smo se osjećali prije nego što smo se molili. Psalmist razumije. Još važnije, Bog stavlja Psalam 88 u Bibliju kako bi nas uvjerio da On razumije.
Psalmistova spremnost za otvorenost o njegovoj nerazriješenoj tuzi, podsjeća nas da u našim tugama nismo sami. Slično, iskreno dijeljenje vlastitih tuga može biti moćan alat u prikazivanju utjehe i nade u životima drugih. (2. Korinćanima 1, 3-7)
Nada je otkrivena u obećanju uskrsnuća
Možda stihovi 10-12 označavaju najnižu točku psalma. Psalmist ne pronalazi olakšanje od svoje patnje, čak niti u smrti:
„Od nevolje oči mi gasnu: vapim tebi, Jahve, iz dana u dan, za tobom ruke pružam. Zar na mrtvima činiš čudesa? Zar će sjene ustati i hvaliti tebe? Zar se u grobu pripovijeda o tvojoj dobroti? O vjernosti tvojoj u Propasti“?
Sve što psalmist kaže o smrti je istinito za one koji nisu iskusili Božje spasenje po Kristu. Za njih, smrt nije olakšanje, već rezultira u konačnoj i posljednjoj tami.
Iako ovo nije istina za vjernika, tuga iskušava kršćane da vjeruju drugačije. Prebijeni očajem, ponekad naš osjećaj Božje ljubavi i vjernosti govori drugačije. To je zasigurno bilo istina za psalmista: „Zašto, Gospodine, odbacuješ dušu moju i skrivaš od mene lice svoje“? (Psalam 88, 14)
Nedostatak uvjerenja o Božjoj ljubavi, može vjernika, kao i psalmista, uvjeriti da smrt samo obećava dodatan jad.
No Gospodin Isus izravno se obraća našem strahu od smrti. Njegova riječ prodire kroz tamu i utišava naš strah: „Ja sam Uskrsnuće i Život. Tko god vjeruje u mene, iako umrije, živjet će“. (Ivan 11, 25) Isus je umro smrću kakvu mi zaslužujemo, kako bi nas uvjerio u potpuni Božji oprost i neprolaznu ljubav. Isus je uskrsnuo od mrtvih kako bi nam pokazao da ćemo u životu koji dolazi, zauvijek spoznati mir i utjehu Božje prisutnost.
Nada u najmračnijoj noći
Svi ćemo imati dane, možda godine, tame. To je jedna od nesretnih posljedica življenja u palom svijetu. Ipak, olakšavajuće je spoznati da Biblija ne ignorira ili umanjuje naše tuge. Umjesto toga, kada smo slomljenog srca, Biblija nam govori iskrenom empatijom i istinskom nadom.
Psalam 88 možda je najtužniji psalam u Bibliji, ali čak i u najtužnijim psalmima, možemo vidjeti naznake Božje nade. U našim trenucima dubokog očaja i mi možemo zavapiti Gospodinu: „O Gospodine, Bože mog spasenja“. Jer On zaista jest Bog našeg spasenja, čak i u najmračnijoj noći naših duša.
Autor: Bert Daniel; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Thegospelcoaliton.org; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Thegospelcoalition.org koje vrijedi isključivo za portal novizivot.net.
