U Evanđelju po Mateju možemo pronaći najstrašnije Isusove riječi. Zašto ih je naš Gospodin izrekao i na koga se odnose?
Postoje neke riječi zbog kojih se možda naježite ili uplašite kada ih čujete. Nitko ne bi volio čuti od doktora da ima rak ili od šefa da će dobiti otkaz. No, ove riječi su ništa naspram onoga što je Isus jednom prilikom rekao svojim učenicima.
Koje su najstrašnije Isusove riječi?
Kršćani se možda ne slažu oko toga koji je najstrašniji odlomak u Bibliji, ali većina bi se složila da su Isusove najstrašnije riječi one koje je izrekao u Propovijedi na gori.
“Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima. Mnogi će me u onaj dan pitati: ‘Gospodine, Gospodine! Nismo li mi u tvoje ime prorokovali, u tvoje ime đavle izgonili, u tvoje ime mnoga čudesa činili?’ Tada ću im kazati: ‘Nikad vas nisam poznavao! Nosite se od mene, vi bezakonici!'” (Matej 7, 21-23)
Zastrašujuće je razmišljati o odlasku u pakao, ali još je strašnije prekasno saznati da ideš u pakao kada si mislio da ideš u raj. I još je strašnije pomisliti da će ne samo nekolicina, već “mnogi” imati ovo iskustvo. Neki ljudi misle da su kršćani, zovu Isusa “Gospodin”, čak čine moćna djela u Njegovo ime, ali ipak nisu istinski spašeni.
Da bismo razumjeli ovaj stih, moramo pogledati kontekst. Ovaj se stih nalazi u posljednjim dijelovima Propovijedi na gori kada Isus govori o pravoj vjeri i Božjem sudu. Prije ovog stiha, Isus dijeli upozorenje o lažnim prorocima. Ti ljudi mogu tvrditi da su kršćani, mogu govoriti sve ispravne stvari ili pokazivati čudesnu moć, ali u stvarnosti ne pripadaju Bogu (Matej 7, 15). Osoba može biti vjernik u očima drugih ljudi, a ipak “bezakonik” u Božjim očima i odbačen iz Njegove prisutnosti (stih 23). U nebo će ući samo oni koji vrše Očevu volju, koji su Njegova djeca.
Što znači vršiti Očevu volju?
U stihu 21 Isus opisuje onoga koji će ući u kraljevstvo kao onoga koji vrši Očevu volju. Ali što to točno znači? Sudeći po kontekstu, to mora značiti više od jednostavnog izgovaranja “Gospodine, Gospodine” i činjenja moćnih djela u Isusovo ime. Pa kako možemo znati vršimo li Očevu volju?
Neki ljudi su jednom došli Isusu s pitanjem: “Što nam je činiti da bismo radili djela Božja?” Odgovori im Isus: “Djelo je Božje da vjerujete u onoga kojega je on poslao” (Ivan 6, 28–29). Bog želi da imamo vjeru u Njegova Sina: “I ovo je zapovijed njegova: da vjerujemo u ime Sina njegova Isusa Krista i da ljubimo jedni druge kao što nam je dao zapovijed” (1. Ivanova 3, 23). Oni koji su nanovo rođeni vjerom u Krista proizvodit će dobra djela na slavu Božju (Efežanima 2, 10).
Kada je Isus lažnim učenicima rekao: “Nikad vas nisam poznavao“, mislio je da ih nikada nije prepoznao kao svoje prave učenike ili svoje prijatelje. Oni nisu bili Njegovi srodnici (Marko 3, 34–35). Isus nije boravio u njihovim srcima (Efežanima 3, 17), niti su imali Njegov um (1. Korinćanima 2, 16). Takvi su bili i farizeji u Isusovo vrijeme.
Isus nam ne govori da nadmašimo farizeje, niti kaže da moramo savršeno držati Propovijed na gori kako bismo bili sigurni da smo pravi vjernici. Naprotiv, prema Propovijedi na gori, pravi vjernik je netko tko se neprestano moli: “Oče, oprosti mi dugove moje” (prema Matej 6, 12). Pravi vjernik moli: “Bože, budi milostiv meni grešniku” (Luka 18, 13).
Vršiti Očevu volju, dakle, nije nešto nemoguće. To znači u svemu ovisiti o Njegovoj milosti i biti poslušan Njegovoj Riječi.
