Svjesno odbacivanje Boga od strane pojedinca neće ostati nekažnjeno. Božja Riječ je jasna po tom pitanju.
Uvjeren sam da postoji pakao. No pakao sigurno nije onakav kakva ga se prikazuje na nabožnim slikama – mjesto na kojem đavao peče grešnike na ražnju i gdje se događaju slične glupe izmišljotine. Umjesto toga, ja vjerujem da će pakao nastati onda kada Bog prestane govoriti ljudima. Ondje ćete ga moći zazivati i moliti mu se, ondje ćete moći vrištati, ali vam on više neće odgovarati!
Kazna za odbacivanje Boga
Ruski pisac Dostojevski je rekao: “Pakao je mjesto gdje Bog više ne svraća pogled.” To je mjesto gdje smo zauvijek ostavljeni sa svojom krivnjom, mjesto gdje smo zaista napušteni od Boga. – Da, Božja šutnja je njegova osuda. Kad Bog šuti, pakao počinje već ovdje na zemlji.
Ilustrirat ću vam to jednom biblijskom pripoviješću. Tamo gdje je danas Mrtvo more, nekada su bila dva grada: Sodoma i Gomora. Za ono su doba ti gradovi bili prava kulturna središta. Njihovi stanovnici nisu poricali Božje postojanje, a vjerojatno je ondje bilo i svećenikâ. Iako su vjerovali u Boga, nisu ga ozbiljno shvaćali. Sjetili bi ga se tek prigodom vjenčanja ili sahrane, dok bi u ostale dane zaboravljali da uopće postoji. Osim toga, pogazili su sve njegove zapovijedi.
U Sodomi je živio jedan pošten čovjek koji se zvao Lot. On je štovao Boga i upozoravao sugrađane: “Ne možete se tako nemarno odnositi prema Bogu! Nemojte misliti da možete griješiti ako vas on odmah ne kažnjava! Što tko sije, to će i žeti!” – “Ah, ne zafrkavaj!” odgovarali bi mu. “Nisi ti propovjednik! Prestani govoriti tu glupost: ‘Što tko sije, to će i žeti’!” No jednoga dana, u samu zoru, odvevši prije toga Lota iz Sodome, zapljušti Bog s neba ognjem na Sodomu i Gomoru.
PROČITAJTE: Zašto se Lotova žena pretvorila u stup soli?
Mi koji smo preživjeli saveznička bombardiranja u Drugom svjetskom ratu, dobro znamo kako to izgleda. Ali Bog to može učiniti i bez zrakoplova. Mogu zamisliti kako su ljudi skakali iz postelja i vikali: “U podrum, u podrum!” Otrčali su u podrum gdje je začas postalo neizdrživo vruće. Više se nije moglo disati pa su vikali: “Moramo van!” Tada su istrčali, ali je vani na sve strane pljuštao oganj i sumpor. Jadni ljudi, van nisu mogli, a u podrumima ih je gušio vreli zrak. Tako to opisuje Biblija. Ja sam zamislio još neke situacije (koje nisu opisane u Bibliji) koje su se mogle događati u podrumima u kojima su se, natjerani nesrećom, okupili različiti ljudi.
Bilo je tu svakojakih: mlada žena iz visokog društva koja je dragog Boga ostavila zbog nekog muškarca, stariji gospodin koji je po okusu mogao prepoznati svaku vrstu vina. Ni on nije imao ništa protiv dragog Boga, ali mu je bilo svejedno što Bog želi od njega. U podrumu su se našli jedan kraj drugog: ljubazni ljudi, lojalni i pošteni građani, vjerni platiše poreza… Svaki je od njih bio mali svijet za sebe – kao što su ljudi i danas. U podrumu je, dakle, bilo neizdrživo vruće. Htjeli su van, ali nisu mogli, oganj je sve proždirao kao u paklu. Tada ih obuze jeza. Debeli gospodin reče: “Ljudi, Lot je bio u pravu: Bog zaista postoji!” Žena iz visokog društva doda: “Sada nam samo jedno može pomoći: moramo se moliti! Tko zna moliti?”
Prvi put u životu podigli su ruke na molitvu (u antičko doba molilo se podignutih ruku). Čule su se riječi: “Gospodine, smiluj se! Sagriješili smo! Prezirali smo te! Počuj sada našu molitvu! Znamo da si Bog koji ljubi, znamo da si milostiv! Molimo te, Gospodine, smiluj nam se!” Ali glasa niotkud! Čuo se samo prasak i pucketanje vatre. Ruke se spustiše. Šake se u grču skupiše: “Bože, zašto šutiš?!” … Odgovora niotkud! I dalje se čulo samo divljanje vatrene stihije. Sada su mogli moliti ili psovati, bilo je svejedno – Bog više nije odgovarao!
Postoji granica do koje neki čovjek, grad ili narod može doći
To je granica ravnodušnosti prema živomu Bogu. Kada se ona prijeđe, Bog više ne odgovara. Upravo je ta Božja šutnja bila najjezivija kazna za Sodomu i Gomoru – Bog im nije više imao što reći! I kada danas vidim svoj narod kako se ravnodušno odnosi prema Božjim istinama, Božjim zapovijedima i njegovu Sinu, sav se naježim. Možda ćete baš vi doživjeti da molite i psujete, a Bog vam više neće imati što reći. U Bibliji su zapisane i ove Božje riječi: “Zvao sam vas, ali se ne odazvaste.” Čovječe, zašto šutiš kada te Bog zove?! Dakle, Božja šutnja je strašna Božja osuda!
Autor: Wilhelm Busch; iz knjige ”Isus naša sudbina”
