Riječi koje upućujemo djecu imaju golemu moć. One mogu usmjeravati dijete da na život gleda s optimizmom i razvija svoje potencijale ili ga sputavati u vlastitom razvoju osobnosti.
Zasigurno je svatko od nas u djetinjstvu od roditelja čuo slične rečenice: “Nesrećo moja!”, “Lijenčino!”, “Šeprtljo!”, “Bedak!”… Listu uvreda mogli bismo još dugo dopunjavati i vjerojatno ne bismo iscrpili sve što su roditelji u trenucima ljutnje ili pak zabavljanja zadirkivanjem spremni izgovoriti svojim mališanima.
I rekli biste sve je to život, sve smo to zaboravili i danas smo normalni ljudi. U zabludi ste ako mislite da ružne riječi za sobom ne ostavljaju baš nikakva traga, osobito ako se češće izgovaraju. Činjenica da ih se kao odrasli ljudi živo sjećamo govori mnogo o njihovu snažnom djelovanju u djetinjstvu kad su izgovarane.
Skrivene poruke
Roditelji nisu svjesni štetnosti nekih svojih riječi. Poteškoća je što one lako postaju sastavni dio svakodnevne komunikacije na koji se brzo navikavamo. Međutim, posljedice za dijete kojem su upućene dalekosežnije su nego što mislite. Kako dijete još nema razvijen kritički odnos prema tuđim stavovima, ružne riječi doživljava vrlo intenzivno, a brani se jedinim jednostavnim oružjem dostupnim njegovoj psihi – dijete ignorira poruke. No, ignoriranje je samo djelomično. U rečenici “Ne trči, nespretnjakoviću!” ono se koncentrira na dvije riječi “ne” i “nespretnjakoviću”. Ono što smo mu ustvari željeli poručiti, a to je da prestane trčati jer će pasti, dijete gotovo i nije čulo. Čulo je samo “ne” i riječ uvrede koja se sprema u podsvijest. Dijete tako i dalje nastavlja činiti ono što smo mu zabranili, a roditelj taj neposluh kažnjava dodatnim negativnim rečenicama. Tako situacija postaje još gora.
Riječi imaju veliku moć
Svi smo čuli da su prve tri godine najvažnije. Ali što je s modelima ponašanja? Psiholozi smatraju da sve osnovne modele ponašanja dijete usvaja između svoje treće i šeste godine života. Do treće godine djeca su po prirodi optimistična, egoistična, uvjerena u svoju superiornost i neograničeno su samouvjerena. Zbog toga će čak i vrlo strogi i kategorični roditelji teško utjecati na djetetovo ponašanje do treće godine. No, poslije treće godine stvari se mijenjaju. Dijete počinje intenzivnije učiti o životu, emocijama, vlastitoj i tuđoj ranjivosti te jednostavno postaje prijemčivije. Zbog toga riječi i stavovi koje dijete u tom razdoblju čuje imaju najjači utjecaj jer se polako počinju ugrađivati u djetetove crte ličnosti.
Što to znači, pokušajmo razjasniti na primjeru nekoliko vrsta obrazaca koje roditelji nerijetko upotrebljavaju u svakodnevnom govoru, a psiholozi savjetuju izbjegavati ih.
“Ne živi”
Ovo je najozbiljnija i vrlo kategorična naredba koju doduše nijedan roditelj neće izgovoriti niti poželjeti svom djetetu. Ipak, ispod naših postupaka i riječi ponekad se skrivaju upravo takve poruke. Rečenice i fraze primjerice: “Ne želim te vidjeti! Odlazi u svoju sobu!”, “Nisam ni pomišljala da mogu roditi ovakvo neposlušno dijete!”, “Gori nisi mogao ispasti!” pripadaju ovoj skupini negativnih poruka. U njihovoj službi nalazimo i nešto blaže rečenice: “Koliko problema zbog tebe!” ili “Ja sam za tebe dala svoj život, a ti meni ovako vraćaš!” Svaki će vam psiholog istaknuti negativnost takvih rečenica. Dijete, slušajući ih, razvija osjećaj krivnje zahvaljujući kojem roditelj njime lako manipulira čak i kad ono odraste. Možda vam se kao roditeljima taj princip čini praktičan, no želite li odgojiti čovjeka koji će jednog dana biti uspješan, ispunjen i sretan, uvijek biste trebali imati na umu da vaše dijete to može postati samo ako u djetinjstvu ima priliku neometano razvijati svoje potencijale uz vašu podršku.
Stvorite li takvu atmosferu da je vama dijete vječno dužno i pokraj vas ima osjećaj krivnje ili manje vrijednosti, njegovi potencijali i životni uspjeh uvijek će biti u drugom planu.
“Nemoj biti dijete”
U službi ove poruke najčešće se koristi fraza: “Zašto se ponašaš kao malo dijete?”, “U tvojoj dobi djeca su već pametnija!”, “Ti više nisi beba!”, “Uozbilji se!”
Sva djeca doduše imaju prirodnu potrebu biti odraslija i starija jer smatraju da odrasli imaju više privilegija. To je normalno, no ovim riječima roditelji poručuju djetetu da je “biti dijete” zaista nešto loše te da je potrebno napraviti sve kako bi postao ozbiljniji, odrasliji. One dodatno naglašavaju potrebu djeteta da želi biti odraslo pa takva djeca izbjegavaju “djetinjasto” ponašanje, loše usvajaju socijalizacijske vještine, imaju poteškoća igrati se i komunicirati s djecom, ne nalaze svoje mjesto u socijalnoj grupi.
A zašto je važno vrijeme “djetinjastog” ponašanja? Dijete kroz djetinjstvo i sve što s njim ide, nepromišljenost, spontanost, igru i veselje, razvija kreativnost, sposobnost improvizacije i spontanost. Te su mu vještine važne kako za životni rast i napredak, tako i za rad te uspjeh u budućem pozivu. Ako je sve to nabrojeno zabranjeno, tad se djetetovi potencijali slabo razvijaju.
“Ne misli”
Ove poruke odnose se na mišljenje i stvaranje stavova o životu: “Šuti i napravi što sam ti rekla!” Nakon tisuću takvih rečenica dijete će učiti da u neugodnoj situaciji treba zaključiti isto: “Samo šuti i ne miješaj se!” Majka si je ovom frazom, svaki put kad ju je izgovorila, vjerojatno trenutačno olakšala konkretnu situaciju, no dugoročno ponavljajući takve rečenice naučila je dijete da ne može samo rješavati svoje probleme, analizirati vlastite pogreške koje su možda prouzročile problem, predviđati što bi se u budućnosti moglo događati. Zbog nemogućnosti zrelog suočavanja s problemima takva djeca, kasnije odrasli ljudi, najčešće sebe muče mislima o bespomoćnosti, izgubljenosti, nesposobnosti zbog čega su skloni naglim i nepromišljenim postupcima.
“Ne osjećaj!”
Ova se poruka javlja u frazama u kojima se zanemaruju i podcjenjuju djetetovi osjećaji: “Kako te nije sram bojati se mraka, ti si već velik!”, “Nije lijepo ljutiti se na tetu u vrtiću kad je ona pametnija i starija!” Slušajući takve rečenice dijete postupno uči da emocije kao što su strah ili ljutnja nisu poželjne, da će zbog njih čak biti i kažnjeno. Iako su strah i ljutnja normalne emocije koje svi ponekad proživljavamo, dijete ih počinje potiskivati. Kad-tad nakupljene emocije u nekom obliku izlaze na vidjelo. Napetost se može ispoljavati kroz ispade bijesa, agresije ili zlobe. Obično se ove emocije iskazuju na slabijima od sebe pa dijete maltretira životinje, trga i baca igračke te tuče drugu djecu.
Izlaz postoji
Nabrojili smo samo neke od negativnih obrazaca kojima se roditelji obraćaju djeci. Prepoznajete li ih u svom govoru, pokušajte ih kontrolirati i potpuno izbaciti iz rječnika. Donosimo vam nekoliko savjeta kako da to osvijestite.
Uvijek možete biti bolji roditelji. Zato se zamislite nad sobom te promislite što i kako govorite svojoj djeci. Nije loše staviti se u poziciju djeteta i zamisliti kako biste se osjećali da vam netko stalno govori: “Ne brbljaj!”, “Nespretnjakovićko!”, “Ne viči!”, “Ne zanovijetaj!”, “Makni se, imam posla!” Zapamtite da djetetovi postupci i emocije nisu manje važni od postupaka i emocija odraslog čovjeka.
Nepostojanje pravila može biti jednako štetno za djetetov razvoj, kao i stalno upućivanje neutemeljenih zabrana. Zato treba postaviti pravila i znati kada i zašto nešto zabranjivati.
Kad je dijete izloženo nekoj opasnoj situaciji, umjesto “ne”, mnogo je bolje i učinkovitije ukazati mu na opasnost i pokazati načine kako će se u konkretnom slučaju obraniti ili zaštititi. Tako djetetu pomažete da dobije iskustvo, ali ćete sačuvati njegov urođeni optimizam i dopustiti mu da razvija instinkte. Radite li suprotno, dijete se uči bojati svijeta, gubi inicijativu, postaje infantilnije i prestaje slušati bilo kakve zabrane.
Ne zabranjujte zaigranost i igru! Dječji psiholozi ističu važnost procesa igranja u razvoju dječje ličnosti. Igra djetetu služi za modeliranje životnih situacija koje vidi oko sebe. Time si dijete objašnjava odnose, proživljava doživljene emocije, rješava se stresa, fizički se razvija.
Važno je djetetu pružati podršku jer ono sebe ocjenjuje prema vašim ocjenama. Pokažite mu koliko cijenite njegov uspjeh i dostignuća, čak i kada nije doseglo sam cilj. Mnogo je važnije da dijete nauči truditi se za vlastiti cilj. Potrebu za pohvalom, međutim, ne smijete doslovno shvatiti te je koristiti uvijek i u svakoj situaciji. Morate zadržati zdrav razum i hvaliti dijete kad to zaslužuje, posebno kad se trudi, a ne ide mu… Nećete pogriješiti ako se prema radu i potrebama djeteta uvijek odnosite s uvažavanjem.
