Ako ste kršćanin, grijeh je da izbjegavate crkvu, a u nastavku saznajte i zbog čega!
Mi smo kultura prigode, personalizacije, individualizma. Imamo milijun načina kojima svoj život prilagođavamo vlastitim željama. Kada stvari postanu teške, prvo što nam pada na pamet je bijeg od odgovornosti, pokušavamo svoj život okrenuti podalje od onoga što nam izaziva neugodu. Ovo može dovesti i do prestanka odlaska u crkvu. Mijenja se nešto što je dobro i ključno za naš odnos s lokalnom crkvenom zajednicom.
Svi mi koji smo aktivni u svojim crkvenim zajednicama vidjeli smo ljude koji lutaju i posustaju u svojim obvezama. Većina je nas morala pozvati nekoga, potaknuti ga da ponovno sudjeluje i da ponovno slavi.
Upozorenje iz Poslanice Hebrejima
Kada ovo činimo, često se okrećemo tekstu iz Poslanice Hebrejima 10, 24-25 koji upozorava da „pazimo jedni na druge da se potičemo na ljubav i dobra djela…“. Inzistiramo da se oni koji izbjegavaju odlazak u crkvu i koji ne sudjeluju u lokalnoj zajednici suočavaju s duhovnim iskušenjima, s duhovnim padom, čak i duhovnom smrću.
Iako je ovo istina, ovaj citat ne naglašava to. Zapravo, kada citat tumačimo na taj način, ne iskazujemo božansko upozorenje koje je sadržano u tekstu, već svoj individualizam koji je duboko ukorijenjen.
Poslanica Hebrejima 10, 24-25 zapravo ovo kaže: „[da] ne propuštamo svojih sastanaka, kako je u nekih običaj, nego se hrabrimo, to više što više vidite da se bliži Dan.“ Ovaj citat uistinu upozorava na ozbiljne posljedice ukoliko se izbjegava crkva, ali središte nije u onome što naše zapadnjačke, individualističke oči očekuju.
Ovaj nas citat ne upozorava da sebe stavljamo pod rizik kada izbjegavamo crkvu, već da druge stavljamo u opasnost. Grijeh je izbjegavanja crkve prvenstveno u tome da ne uspijevamo ljubiti druge.
Ne radi se o primanju, već o davanju
Sastajanje s Božjim narodom nije prvenstveno u tome da dobijemo blagoslov. Ne radi se prvenstveno o primanju, već u davanju. Kako se pripremamo za nedjeljno bogoslužje, naše prvo promišljanje treba biti da „pazimo jedni na druge da se potičemo na ljubav i dobra djela“.
Nedjelji trebamo pristupiti s promišljanjem, sa željom da činimo dobro drugima te da im budemo blagoslov. U tim vremenima možda osjećamo da naša revnost popušta, ali kada osjećamo kušnju da propustimo nedjeljno slavlje i da se povučemo u osamu, trebamo se sjetiti svoje odgovornosti koju nam je udijelio Bog da „se hrabrimo, to više što više vidite da se bliži Dan“. Ovaj citat nije u vezi nas, nego u vezi njih. Ovaj citat nije za kršćane pojedince, već za crkvene zajednice.
Svaki kršćanin ima svoje mjesto u lokalnoj zajednici
Naravno, naše obvezivanje prema lokalnoj crkvenoj zajednici nadilazi nedjeljno bogoslužje. To je obveza prema drugim ljudima tijekom čitavog života. To je posvećenost tome da ćemo s njima slaviti jednom ili dvaput tjedno, da ćemo biti združeni s njima, da ćemo im služiti i da ćemo moliti za njih čitav tjedan.
To znači da se vežemo uz njih savezom kojim se obvezujemo da ćemo im činiti dobro, da ćemo im posvetiti posebnu pažnju i ohrabrenje. To znači obećati da ćemo svoje duhovne talente prepoznati i primijeniti za njihovu dobrobit, da im možemo služiti, ojačati ih te ih blagosloviti. Stoga, kada izbjegavate crkvu, ne radi se o tome da samo izbjegavate misno slavlje.
Svaki kršćanin ima svoje mjesto u lokalnoj crkvenoj zajednici. Svaki je kršćanin potreban u lokalnoj crkvenoj zajednici te svaki kršćanin ima određene obveze prema njoj. Svaki se kršćanin treba posvetiti članovima svoje crkvene zajednice, voljeti ih, ohrabrivati i paziti na njih da budu revni do Kristovog dolaska.
Autor: Tim Challies; Prijevod: Mislav U.; Izvor: Faithit.com
