U nedjeljno jutro, ušao sam u sobu svoje dvogodišnje kćeri i izvukao je iz kreveta. Tek se probudila. Dok sam je nosio do stola za presvlačenje, šapnuo sam: ”Djevojčice, danas idemo u crkvu”.
Njezine su se oči otvorile, ispustila je veliki uzdah i povikala: ”Scottie, Elise, William, Rowan”? Odgovorio sam: ”Da, danas ćeš vidjeti sve svoje prijatelje”.
”Tata, volim crkvu”, rekla je. ”Da, djevojčice moja, i ja”.
Jasno je da moja djevojčica još uvijek ne razumije potpuno zašto se redovito nalazimo u lokalnoj crkvenoj zajednici, no uzbuđena je zbog toga. Okusila je slatkoću okupljana kršćana radi bogoslužja.
Zašto volim nedjelje
Postao sam poznat po tome što puno godina govorim da mi je nedjelja omiljeni dio tjedna. Kao pastor, ovo redovito govorim svojoj zajednici. Zašto volim nedjelje? Iz jednostavnog razloga: nedjelja je dan kada mogu štovati Boga sa svojom crkvenom obitelji; mojim dragim prijateljima koji vole Boga kojeg ja volim.
Naravno, za štovanje nam nije potrebno točno određeno vrijeme ili prostor. Možemo se moliti sami. Možemo sami čitati Biblije. Možemo i sami biti uključeni u različitim duhovnim disciplinama.
No, postoje elementi u kršćanskom životu, koji se ne mogu iskusiti kada smo sami. Don Whitney to ovako objašnjava: ”Kršćanstvo nije izolacionistička religija. Postoji element štovanja u kršćanstvu, kojeg se ne može iskusiti štovanjem nasamo ili kroz gledanje bogoslužja”. (Duhovne discipline kršćanskog života, 43-44) Zato pisac poslanice Hebrejima naglasak stavlja na zajednička okupljanja. (Hebrejima 10, 24-25)
Nedjeljna okupljanja su već dugo za kršćane velika stvar. Ona su bila normalna za prve kršćane (Djela 20, 7; 1. Korinćanima 16, 2; Otkrivenje 1, 10), ali su bila važna i za drugi i treći naraštaj. (Didahe 14,1; Prva apologija Justina Mučenika, 67)
Zahvalan sam na tomu što se mnogi moderni kršćani svake nedjelje okupljaju, zbog štovanja i zajedništva. No, brine me to što mnogim vjernicima nedostaje prikladan entuzijazam i da prisustvuju crkvenim bogoslužjima samo iz obaveze. Čeznem za time da Božji narod s entuzijazmom očekuje jedinstvenu slatkoću okupljanja Božjeg naroda, tjedan za tjednom. Volim nedjelje i evo pet razloga zašto smatram da biste i vi trebali voljeti nedjelje.
1. Imamo priliku okusiti slavu.
Volim nedjelju zato što mi da je najbolji uvid u novi Jeruzalem.
Jednog dana Krist će se vratiti i živjet ćemo zajedno u tom slavnom gradu, novome Jeruzalemu. Dok razmišljamo o tom gradu, možemo razmišljati o zemljopisnim obilježjima ili lokaciji, o ulicama od zlata ili strukturama od jaspisa. No to nije poanta.
Novi Jeruzalem prvenstveno je zajednica ljudi koji će biti usavršeni Kristovim djelom, koji će zajedno uživati u Njegovoj slavi i ljepoti. Kada taj dan dođe, Božji narod u trenutku će se okupiti. Živjet ćemo u savršenom skladu, uživat ćemo jedni u drugima i u Kristu; uvijek i zauvijek.
Lokalna crkva nudi djelić toga. Svake nedjelje kada se okupimo, vidimo djelić onoga što nas čeka u budućnosti. Još uvijek nismo usavršeni u Kristu, ali smo u procesu. (Rimljanima 8, 29; 2. Korinćanima 3, 18) Svake nedjelje, crkva izgleda malo više Kristu nego posljednji puta kada smo se okupili. Ako naš Gospodin to dopusti, idući tjedan bit ćemo još više nalik Kristu. Svakoga tjedna dobivamo sve veći uvid u slavu, koja nas očekuje.
U Starome zavjetu, ako je netko želio biti blizu Božje prisutnosti, ona ili on bi išli prema Šatoru, kasnije hramu. Šator saveza bilo je mjesto na kojem je Bog boravio s ljudima na Zemlji. No danas, Bog boravi unutar svoje Crkve, ljudi. Puritanski pisac Richard Sibbes piše da je crkva sadašnji Šator saveza.
2. Vidimo prikaz duhovnih darova.
Volim nedjelje, jer tada imamo priliku vidjeti Božje duhovne darove.
Bog je svakog kršćanina obdario duhovnim sposobnostima (Rimljanima 12, 16; 1. Korinćanima 12, 7; 1. Petrova 4, 10), čija je namjena izgradnja Tijela. Neki duhovni darovi manifestiraju se na neformalnim sastancima, dok se drugi na najbolji način prikazuju unutar konteksta zajedničkog okupljanja zbog slavljenja.
Dok ulazim u crkvenu zgradu i dok me pozdravlja Joyce, vidim dar domaćinstva. Dok Garrett vodi naš tim slavljenja, vidim duhovni dar uzdizanja. Dok djeca sudjeluju u biblijskoj školi, vidim Jimov dar naučavanja. Kada elementi bogoslužja teku kako treba, vidim Philov dar administriranja. Nakon bogoslužja, kada u hodniku vodim kratak razgovor s nekim članovima naše crkve i kada čujem kako su dobili besplatne obroke, vidim prikaz duhovnog dara milosrđa.
3. Čujemo toliko potrebno učenje.
Volim nedjelje, jer volim slušati Božju Riječ, koju vjerno naučava pastir, koji poznaje i voli svoju zajednicu.
Bog je crkvene zajednice obdario učiteljima, kako bi služili i blagoslivljali Tijelo Kristovo. (Efežanima 4, 11-12) Kao što Whitney piše: ”Čitanje Biblije i naučavanje središnji su dio javnog štovanja, jer je to najjasniji, najizravniji i najprecizniji prikaz Boga na bogoslužju”. (Duhovne discipline, 42)
Sigurno je da možemo pronaći primjere kvalitetnog naučavanja i u drugim kontekstima, no ništa se ne može mjeriti s kvalitetnim i Bogom nadahnutim propovijedanjem od lokalnog pastora, koje je prilagođeno za crkvenu zajednicu.
Razgovarao sam s mnogim pastorima o tome, kako njihov odnos sa zajednicom oblikuje njihove propovjedi. Često, kako se pastor priprema, tako mu na um padaju članovi zajednice. Zašto? Zato što dobar pastor poznaje svoju zajednicu. On poznaje njihove priče. Zna s čime se bore. Zna za jedinstvene kušnje s kojima se suočavaju. Zbog toga znanje o njegovoj zajednici oblikuje propovjedi, koje priprema za njih.
Naučavanje utemeljeno na vjeri, od pastora koji poznaje i voli članove svoje zajednice, najbolji je duhovni obrok kojeg vjernik može konzumirati.
4. Tada iskusimo duhovni rast.
Volim nedjelje, jer zbog njih mogu iskusiti veliki duhovni rast.
Duhovni rast kuje Duh Sveti. To ne možemo ni kontrolirati niti sami stvoriti. No, duhovni rast najčešće se događa i najintenzivnije, u tim trenucima kada se suočavamo, licem u lice s Kristovom dobrotom i ljepotom. Stoga, ako se s namjerom stavljamo u pozicije i na mjesta gdje postoji veća vjerojatnost da ćemo iskusiti Kristovu veličanstvenost, veća je vjerojatnost da ćemo iskusiti duhovni rast.
Zato, pjevamo, čujemo svjedočanstva, priznajemo grijehe, uživamo u Evanđelju, slušamo Bogu-ugodna učenja i sudjelujemo u obredima krštenja i Gospodnje večere, a s takvim ćemo se aktivnostima susresti samo i jedino nedjeljom na bogoslužju.
5. Prisjećamo se da nismo sami.
Volim nedjelje, jer me one podsjećaju na to da mnogi drugi vjernici vjeruju ono što ja vjerujem i da slijede Onoga koga i ja slijedim.
Život može biti težak i može djelovati usamljeno. Brige ovoga svijeta mogu nas izmožditi. S obzirom na društvo i svijet, koje vjeruje u zlo i laži i koje isto to proslavlja, može vam se činiti da ste ludi jer vjerujete u Boga. No onda dođe nedjelja, kada se okupim s ostalim vjernicima kako bih štovao i kada dobivam podsjetnik da nisam sam. To me napuni energijom.
U Starome zavjetu čitamo o tome kako je Ilija iskusio duboko obeshrabrenje i nevolju. Osjećao se kao da je sam, kao da je on jedini čovjek u cijelom Izraelu koji štuje Boga. No Bog je rekao Iliji da postoji sedam tisuća ljudi koji štuju istoga Boga kojeg je štovao i on i zbog toga je Ilija bio silno ohrabren. (1. Kraljevima 19, 18) Isto se događa i nama tijekom nedjeljnih bogoslužja. Budemo silno ohrabreni, osvježeni i napunjeni energijom.
Dolazi nedjelja
Ovo zasigurno nisu svi razlozi zašto volim nedjelju. Postoje dodatni dobri i pobožni razlozi, zbog kojih s iščekivanjem treba gledati na nedjeljna okupljanja.
Bog izlijeva toliko prekrasnih blagoslova na one koji se vjerno okupljaju, unutar svojih lokalnih crkava. Čak i sada, kada razmišljam o tim blagoslovima, moje iščekivanje i uzbuđenje zbog nedjelje raste.
Slava Bogu, dolazi nedjelja!
Autor: Kenneth E. Ortiz; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Desiringgod.org; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi za Novizivot.net.
