Zbog nade slomljena srca postaju veća. Ako se naše duše budu nadale u Bogu, naša srca neće biti okovana gorčinom i ljutnjom.
Dvije godine nakon što je izgubio sina, mogli ste vidjeti da se promijenio. Smrt je prodrla u njegovu obitelj. Ranila ga je. Slomila. Probola. No, s vremenom, polagano, ispuzao je iz te rupe i ponovno se vinuo među žive. Tijekom vremena, njegovi prijatelji vidjeli su da govori polaganije, sluša strpljivije i da sam postaje utočište za ranjene i potlačene. Njegovo srce, iako slomljeno i probodeno, postalo je veće zbog njegove tuge.
Godinama kasnije nakon ovih traumatičnih iskušenja, možete vidjeti da se i ona promijenila. Još uvijek je bila druželjubiva. No djelovalo je kao da je sarkazam vladao većinom razgovora. Prijatelji više s njom nisu mogli voditi duboke razgovore, barem ne pouzdano. Hodala je svijetom kao Mara, nadajući se da će ponovno postati Noemi. (Ruta 1, 20) Njezino srce, zaštićeno slojevima površnosti, polako je počelo otvrdnjavati.
Iako su poneki detalji ova dva primjera izmišljeni, ljudi koje sam prikazao nisu. Gotovo desetljeće kasnije, lica tog muškarca i žene ostali su utisnuti u mome sjećanju: muškarac koji je tugovao slomljena srca i žena koja se smješkala, u svom isključenom cinizmu. Bez sumnje, mnogi od nas mogu se prisjetiti sličnih ljudi i priča; priča o tome kako je patnja nekoga otvrdnula, a nekoga omekšala. Priča o tome kako patnja omekšava i otvrdnjuje nas same.
Nakon što valovi tuge udare u nas, neki otplove na mora bez obala, prepuna bespomoćnosti. Drugi, kroz teške uzdahe, izgovore svojim dušama: „Što si mi, dušo, klonula i što jecaš u meni? U Boga se uzdaj, jer opet ću ga slaviti, spasenje svoje, Boga svog!“ (Psalam 42, 6)
Nada usprkos nadi
Stranice Biblije prepune su ljudi koji su posjedovali takvu nadu: psalmista koji se prisjećaju Božjih djela u ponoć (Psalam 77), proroka koji slave tijekom gladi (Habakuk 3, 17-19), štovatelja koji vjeruju Bogu, premda trpe. (Job 13, 15) Poput Abrahama, svi oni „…nadali su se kada nade nije bilo.“ (Rimljanima 4, 18) Nadali su se da će se Božja obećanja, iako su trpjeli nevolje, ipak nekako ostvariti.
Za one koji žive s ove strane križa, jedna od najsnažnijih i najjednostavnijih izjava o nadu u vremenu patnje, dolazi od apostola Pavla: „Radujemo se u nadi slave Gospodina.“ (Rimljanima 5, 2) Odakle dolazi natprirodna nada, ona vrsta nade zbog koje možemo štovati iako tugujemo i nakon koje se možemo uzdignuti iz patnje, sa srcima koja vjeruju Bogu i koja su nježna? Samo iz tvrdoglave nade u nadolazeću slavu Gospodinovu.
Slava koja dolazi
„Radujemo se u nadi slave Gospodinove.“ (Rimljanima 5, 2)
Biblijski tekstovi govore o slavi. Bog nas je okrunio slavom tijekom stvaranja. (Psalam 8, 5) Nakon pada, tu smo slavu izgubili. (Rimljanima 1, 23; 3, 23) Krist je, kroz evanđelje, vratio nama tu slavu. (2. Korinćanima 3, 18; 4, 6) Sada imamo nadu u „…slavu koja će nam biti otkrivena.“ (Rimljanima 8, 18)
Dan dolazi kada će Kristova slava pohitati prema našem, tugom obavijenom svijetu poput huka mnogih voda. Isus će izreći riječ i milijuni Lazara otrest će svoju pogrebnu odjeću i nikada je više neće nositi. Isus će svoje ruke položiti na naš izranjavani planet i poput čovjeka, iscijeljenog od paralize, ona će ustati, uzeti svoju postelju i prohodati u punini slobode, koja je dana djeci Božjoj. Nakon toga ćemo prebivati, u našim proslavljenim tijelima na proslavljenoj zemlji i gledat ćemo slavnoga Boga. (Otkrivenje 22, 4)
Premda nam riječ slava može ponekad djelovati nejasno, bestjelesno, maglovito, nadolazeća slava bit će daleko više od toga. To će biti slava za kojom svatko od nas očajnički čezne: balzam za svaku neiscijeljenu ranu, spoj za svaku kost koja je još uvijek slomljena. (Otkrivenje 21, 4) Poput Isusovog glasa Mariji u vrtu uskrsnuća, slava će izgovarati naše ime i dovest će do završetka svih naših žalosti. (Ivan 20, 15)
Zasad, neki snovi ostaju razbijeni, neki odnosu ostaju slomljeni, neki ožiljci i dalje vidljivi. No kada se Isus vrati u slavi, On će načiniti grob za sve naše tuge.
Nada koja ne posramljuje
Takvu slavu ne vidimo sada, naravno. Zasad mi „stenjemo unutar sebe, dok čekamo.“ (Rimljanima 8, 23) No, u vremenu stenjanja i čekanja, nada osvjetljava tminu, poput sazviježđa. „Nadamo se u ono što ne vidimo,“ (Rimljanima 8, 25) da, ali s nadom „koja nas ne posramljuje.“ (Rimljanima 5, 25)
Milijuni drugih nada će nas posramiti. Milijuni ostalih nada preuzet će naša srca i slomit će ih napola. Milijuni nada uništit će naše snove i neće ih uspjeti uskrsnuti. No ova nada nas neće posramiti. Zašto? Mogli bismo reći zbog toga što Bog one, koji su svoje povjerenje stavili u Njega, nikada nije posramio niti iznevjerio i bili bismo u pravu. No Pavao nam daje drugi razlog: „Nada pak ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!“ (Rimljanima 5, 5)
U Isusu Kristu, iskusili smo ljubav koja ne može lagati. Ta ljubav, izlivena u naša srca poput rijeke, teče u nama s planine Kalvarije gdje je „…dok još bijasmo slabi, u pravo vrijeme Krist umrije za bezbožne.“ (Rimljanima 5, 6) Ako je Kristova ljubav pronašla način kako da nam oprosti sve naše grijehe, čak i one koji su izgledali neoprostivo, tada je sigurno da će Krist pronaći način kako da iscijeli sve naše tuge, čak i one koje djeluju neiscjeljivo.
Stoga, bez obzira na to koliko težak kamen tuge nosite, dobro se nadate kada se nadate danu, kada će taj kamen biti maknut s vas. Sigurno, kao što je Isusova ljubav sigurna, taj će kamen biti otkotrljan kada Njegova slava dođe.
Rijeka radosti
Nada ne može pokopati naše tuge. To može učiniti samo slava. No nada nam može dati takvo pouzdanje u nadolazeću slavu, da se možemo radovati čak i sada.
Kakva vrsta radosti je takva, koja slavi između ruševina naše patnje? Ponekad, takva radost može poteći kroz naše duše, poput podzemne rijeke; nevidljiva i možda jedva osjetna. U drugim situacijama, takva radost može probiti iz zemlje, uz moćan proboj i može postati radost „…koju je nemoguće objasniti, ispunjena slavom,“ (1. Petrova 1, 8) ispunjena, drugim riječima, s nečime što će sadržavati slava koja dolazi. Tada možemo osjetiti istinu riječi G.K. Chestertona:
„Čovjek je više svoj, više čovjek kada je radost njegov temelj, a kada je tuga površna stvar. Melankolija bi trebala biti među igra, nježan i bojažljiv okvir uma; slavljenje bi trebao biti trajan puls duše. Pesimizam je, u najboljem slučaju, osjećajan polu-praznik; radost je bučan rad, na temelju kojeg sve postoji.“ (Pravoslavlje, 169)
Uskoro, radost će u nama biti temelj. No, ona to može biti čak i sada. Čak i sada, radost može nadglasati i nad pjevati naše tuge; ne tako što će ih ignorirati, nego što će naš pogled usmjeriti na dan kada će naše „tuge i uzdasi“ ne samo nestati, nego kada će „pobjeći od nas,“ poput bjegunaca kao što i jesu, dalje od lica naše Svemoćne i vječne Radosti. (Izaija 51, 11)
Nada u Gospodinu
Neki govore o kršćanskoj nadi kao da je ona jednostavna stvar. No recimo to jasno: nada u Boga za vrijeme patnje može biti najteža stvar koju ćemo učiniti u našim životima. Daleko je lakše predati se očaju, nego nastaviti vjerovati i čekati, pjevati i štovati. Dalekoj je lakše odati se cinizmu, nego se nadati, kada nema razloga za nadu.
No oni koji vjeruju u Boga, pridružuju se velikoj skupini svjedoka. Oni se pridružuju Abrahamu i Sari, jer su se oni nadali sinu, Izaiji, jer se on nadao za slugu koji je patio, Jeremiji, jer se on nadao da će Jeruzalem doživjeti nova čudesa, Mariji koja se nadala da Bogu ništa nije nemoguće i tisućama drugih svetaca, čiji su životi dokazali istinitost tvrdnje o „…nadi koja nas ne posramljuje.“
Osim toga, oni shvaćaju da zbog takve nade slomljena srca postaju veća. Ako se naše duše budu nadale u Bogu, naša srca neće biti okovana gorčinom i ljutnjom. Umjesto toga, patnja će nas oblikovati na prizor Čovjeka koji je bio vičan patnjama, koji je ponio terete ovoga svijeta.
Izvor: Desiringgod.org; Prijevod: Ivan H.; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi samo za Novizivot.net
