„Ne želim više biti u braku“, poručio je te večeri muž svojoj ženi. Iako nije znala zašto je zatražio razvod, on ju je nesvjesno gurnuo u Božje ruke.
Bila sam nekoliko mjeseci udaljena od svog tridesetog rođendana kada mi se život raspao. Imala sam predivan dom, novi auti su se sjajili u duploj garaži, imala sam financijsku stabilnost da dodajem što god želim u sobe svoje velike kuće.
Četiri spavaće sobe, ali tihi hodnici. Imala sam odličan posao, dobre prijatelje i tko može zaboraviti duple police uredno složenih DVD-ova. Život je bio dobar. Ili koliko može biti dobar. Zar ne?!
Sjećam se te boli u srcu kao ničega prije toga. Moje je grlo boljelo od nje. Duboka bol u mojim prsima rasla je sa žući i kiselinom u mom jednjaku, a suze su lile. Nisu prestale od prethodne večeri, a pogled na moje crvene oči u ogledalu mog novog auta me je učinio zahvalnom što taj dan nisam otišla uobičajeni na posao. Odmah bi znali.
„Što nije u redu sa mnom?“, pitala sam se.
Vozila sam dugom nepoznatom cestom. Unatoč tome što sam se trzala i okretala cijelu noć, unatoč šest piva koje sam otupljeno popila kako bih zaspala, uspjela sam ostaviti moj (prividno) sretan dom dovoljno rano kako bih otišla na posao.
Moje promaknuće mi je donijelo nove obaveze te se činilo da imam sreće što sam baš to jutro trebala voziti sat vremena do posla, pokraj stranaca koji neće ispitivati moju melankoliju. Tada sam još vjerovala u stvari kao što su slučajnosti i sreća.
„Zašto nisam osoba koju se može voljeti?“, pitala sam savršeno čistu unutrašnjost mog auta.
Imala sam gotovo trideset godina te sam mislila da bih trebala misliti o započinjanju obitelji. Ne o ovome. Moj je um odlutao do prošlog tjedna kada je liječnica opće prakse dovela u pitanje moju želju za djecom dok je ispunjavala recept za kontracepcijske pilule. Nisam znala kada me je točno pitala zašto još nismo započeli obitelj. Oboje smo željeli djecu. No u tišini vožnje tog jutra sam znala. Napokon sam shvatila.
„Što sam učinila krivo?“, zavapila sam.
Pokušala sam biti dobra žena
Tražila sam odgovor u svom mozgu gledajući u to mutno jutarnje svjetlo. Pokušala sam biti dobra žena. Nisam prigovarala. Bila sam dobro građena i pazila sam na liniju. Čak sam popravila situaciju s ravnim grudima. Hvala, gospon Kirurg. Dobro sam kuhala, bila sam dobra supruga, uvijek sam se brzo povlačila iz svađe. Zašto me onda nije htio?
„Ne želim više biti u braku“, rekao mi je večer prije.
Rekao mi je da sjednem, a tada je izgovorio te riječi onako hladno, kao da je isključivanje ljubavi i završetak braka jednostavno kao promjena boje zidova u sobi. Možda i lakše.
„Bože pomozi mi“, plakala sam tiho u autu, dok sam razmišljala o noći prije nego mi je brak završio.
Bog. Još sam vjerovala u Njega. Zapravo nikada nisam ni prestala. Samo nisam neko vrijeme razgovarala s Njim. Zapravo, zadnji put kada sam Mu čula glas bilo je prije nego sam se udala. Kako su se stvari počele zagrijavati u našoj vezi, prije nekih 6 godina, sjećam se da sam čula šapat Duha Svetoga kako me podsjeća na nešto što sam naučila kao mlada žena na osposobljavanju za misije. Govornik je upozorio sobu punu nas mladih ljudi na opasnosti misijskog hodanja. Možda vam se poznata rečenica iz Biblije o tome da se ne „ujarmljujemo“ s nevjernicima. To mi je upozorenje izrekao Gospodin.
Pitala sam supruga vjeruje li u Isusa?
Tako sam, nad stolom punim praznih boca piva, u zadimljenom baru, pitala mog budućeg supruga vjeruje li u Isusa.
„Naravno! Katolik sam“, odgovorio je s osmjehom i to je bio zaključak mog vjerskog propitkivanja naše veze.
Ne želim prikazivati objekt moje (tadašnje) ljubavi u lošem svjetlu. Ni ja nisam bila svetica, a poanta ove priče sam ja, ne on. Ignorirala sam Božji glas, Njegovo vodstvo, Njegovog Duha i vezu s Njim slijedećih 6 godina. No, usred najveće boli, kada sam potpuno pala, On je bio Onaj kojem sam zavapila za pomoć.
„Pomozi mi, Bože“, zaplakala sam, a molba za Njegovu pomoć došla mi je tako prirodno kao da to nikada nisam ni prestala činiti.
U mojoj slomljenosti Bog mi je progovorio
I tamo, u mojoj boli, Bog mi je došao. U mojoj slomljenosti je progovorio mom slomljenom srcu. Riječi koje sam čula od Gospodina u tom trenu bile su kao munja, i, u isto vrijeme, kao šapat prijatelja koji stavlja ruku na moje klonulo rame i daje mi savjet koji sam trebala.
Nije važno što mi je tada rekao, ali vam mogu reći da je to bila jedna od najvećih istina koje su mi otkrivene u životu. Bilo je to točno ono što sam trebala u tom trenutku, kada sam se osjećala nevoljeno i neželjeno, ali i točno ono što sam trebala kako bih se izvukla iz tog stanja, kako bih se odmaknula od slomljene situacije koju nisam mogla popraviti ni kontrolirati.
Stigla sam na novi posao s nečim čemu se nisam nadala. S nadom za budućnost i mirom u vezi moje tadašnje situaciji. Osjećala sam povrijeđenost i bol iz koje se nisam mogla prenuti, no dok sam parkirala auto na nepoznato parkiralište, znala sam da mogu to prebroditi s Bogom koji me nosi. Nekako, i iz nekog razloga, On me je našao u mojoj boli. Zapravo, nisam s njim godinama razgovarala. No kada sam zavapila u bolovima, moj mi je Otac odgovorio. Još uvijek ne mislim da to zaslužujem, ali je On, na svu sreću, jako dobar Otac. Suosjećajan, dobar i neizmjerno milosrdan.
Život mi više nikada nije bio isti
Život mi više nikada nije bio isti otkad sam se srela s Bogom usred te samotne ceste prije više od 13 godina. Nisam odmah postala sva sređena, ali znam da je od tada sve krenulo na bolje. On me je izvukao iz moje jame, a ja sam nastavila neprestano komunicirati s Njim. Mislim, Bog koji odgovara posrnulom djetetu koje je dobilo što je zaslužilo…. To je veza kojoj nikada više ne bih mogla okrenuti leđa.
Ne samo da me je Gospodin izvukao iz jame, nego me je ispunio novom pjesmom. Dao mi je novi život, predivnog muža, predivnu djecu, put sa svrhom, oprost, iskupljenje i sve blagoslove koji su obećani u Njegovoj riječi. Dugo nisam pisala o svojoj rastavi, no ova mi je priča odnedavno stalno na pameti.
Jako sam zahvalna što možemo služiti Bogu otkupljenja, koji nam piše novu priču, čak i kada smo poderali stranice. On istinski sve obnavlja. Ova priča, iako je moje osobno iskustvo, je priča čovječanstva. Svi smo mi slomljeni dijelovi, koji su tražili ispunjenje na svim krivim mjestima, ali nismo ostavljeni sami. Sve što moramo učiniti jest zatražiti pomoć, a On će nas čuti. Čak i ako nismo razgovarali godinama. On čuje i spašava posrnule.
Autorica: Brie Gowen; Izvor: Faithit.com
