”Što smatrate dobrom smrću”?
Ovo me pitanje zbunilo. Proveli smo posljednjih devedeset minuta razgovarajući o zamršenostima koje su povezane s brigom za one čiji se životi bliže kraju, razgovarajući o stvarima kao što su mjere održavanja života, palijativna skrb i sličnim temama. O tim sam temama govorila s pouzdanjem, no ovo pitanje me toliko zabrinulo da sam utonula u tišinu. Konačno sam izgovorila: ”Mrzim taj izraz”.
Podignula je obrve u iznenađenju i upitala me: ”Zaista? Zašto”?
Dok je čekala na moj odgovor, prisjetila sam se mnogih lica i glasova. Vidjela sam oči prepune suza i suzama namočene obraze. Osjetila sam očajničko hvatanje moje ruke, dok ljudi padaju na pod u agoniji. Sjećam se pitanja koje je ostalo visjeti u zraku nakon što su umirući udahnuli svoj posljednji dah. Čula sam jeku plača zbog šoka i boli srca.
”Zato što smrt nikada nije dobra”, odgovorila sam. Sjećanja su me okovala, a glas mi je počeo podrhtavati. ”Tuga svjedoči o tome kako nijedna smrt nije dobra. To što tugujemo ukazuje na poništavanje reda kojeg je stvorio Bog, koji nas je stvorio za nešto drugačije”.
Je li smrt ikada dobra?
Ovo pitanje može zvučati razumno, čak i prirodno, ako uzmemo u obzir promjenu percepcije na smrt u zapadnjačkim društvima. 2021. godine deset tisuća ljudi u Kanadi završilo je svoje živote uz pomoć potpomognutog samoubojstva od strane liječnika ili PAS. Radi se o vrsti samoubojstva kada liječnik prepiše smrtonosnu dozu lijeka koju pacijent sam mora konzumirati, čime si oduzima život. Kanadski zakon sada dopušta ovakvu praksu i pacijentima koji imaju mentalnih problema, dok je ranije dopuštao samo za pacijente koji boluju od neizlječivih bolesti. Drugim riječima, oni koji su zdravi u pogledu tjelesnog stanja ali imaju mentalnih problema, kao što je depresija, mogu na ovakav način prekinuti svoje živote. U Sjedinjenim Američkim Državama legalizacija ovakvog potpomognutog načina završavanja života svake se godine širi na sve više i više saveznih država.
Takav trend ukazuje na sve više prevladavajući pogled na smrt kao na nešto što služi kao bijeg od patnje, umjesto da se na smrt gleda kao na groznu posljedicu pada čovjeka. Prema ovakvom načinu razmišljanja, smrt može biti ”dobra”, ako pruža olakšanje od boli. Nadalje, ovakav način razmišljanja odražava društvo koje naglašava samo-održavanje kao nešto što je konačan cilj: živimo za sebe, a ne za Boga.
Dragi prijatelji, kada se i sami suočite s ovakvim zamislima, sjetite se da Biblija govori o smrti ne kao o nečemu što treba slaviti nego o posljednjem neprijatelju. (1. Korinćanima 15, 26) Smrt čeka svakoga od nas, a Bog može i djeluje kroz smrt tako što to može okrenuti na nešto dobro za one koji Ga vole (Rimljanima 8, 28), no nemojte nikada zaboraviti da je smrt sama po sebi kazna za težinu naših grijeha, od koje nam očajnički treba spasenje. (Rimljanima 6, 23) Sjetite se da se i Sotona prerušava u anđela svjetlosti. (2. Korinćanima 11, 14)
Biblija je jasna da nismo nikada stvoreni za smrt. Ono što ne smijemo zaboraviti jest činjenica da iskustvo tugovanja viče poput glasa iz megafona, kako bi nas podsjetio na istinitost toga.
Za sad tugujemo
Bog me suočio sa surovom realnošću smrti i tuge češće nego što sam se tome nadala. Kao kirurginja traumatolog svjedočila sam smrtnim slučajevima, koji su bili i iznenadni i dugotrajni, mirni i traumatični. Mnogi od tih gubitaka urezali su mi se u sjećanje. Tragedija i tuga od takvih iskustva utisnula se snažno u moju dušu, poput pečata. Nikada neću zaboraviti majku koja je plačući uzviknula: “Trebala si spasiti moje dijete”! Iako nisam mogla spasiti njezinog malog sina od ozljeda nakon prometne nesreće. Sjećam se druge majke koja se uvukla u bolnički krevet svoje kćeri, kako bi je zagrlila dok je udisala svoje posljednje udisaje, kako su joj riječi izlazile iz usta, prigušene njezinim jecajima. Sjećam se supruge koja je stisnula šake i vikala prema nebesima, oca koji je pao na pod i vrištao, obitelji, mnoštva obitelji, koje su držale ruke svojih najmilijih i plakale prigušenim, tihim plačem dok su znakovi života na monitoru bili sve slabiji. Nakon toga bi otišli iz sobe kao da teturaju kroz san, zakrvavljenih očiju, dok su njihovi umovi bili negdje daleko, u nevjerici. U svim trenucima koje sam provodila uz krevete umirućih, nisam svjedočila niti jednom trenutku u kojem bol nije prevladala one koji su bili živući.. Čak i u smrtnim slučajevima koji su bili očekivani, poput onih koji uključuju stare ljude ili kod slučajeva ljudi koji su bolovali od neizlječivih bolesti, razaranja, gubitak je ostavio ožiljke. Obitelji koje su izrazile prihvaćanje nadolazeće smrti voljene osobe i nakon toga su imale problema, jer su bile zaslijepljene iznenadnom odsutnošću nekoga tko im je drag. Kao da im je iznenada bio uklonjen dio srca.
Što smrt ostavlja iza nas?
Tjednima nakon smrti, voljeni su mi dolazili i izražavali iznenađenje zbog toga što ih je tuga toliko pogodila. Podsjetnici na neobičnosti voljene osobe, njezina sklonost prema emotikonima, njegova navika da zove odmah u osam ujutro, provalili bi u njihove dane i iznenada bi im se rane ponovno otvorile. Zbog toga bi osjećali takvu težinu da nisu mogli disati normalno. Smrt to čini. Čak i u najmilosrdnijem scenariju, poput gubitaka za koje vjerujemo da smo spremni, smrt za sobom ostavlja patnju. Čak i kada se dogodi mirno i tiho, smrt oštećuje srca onih koji ostaju.
Stvarnost tuge, fenomen boli u srcu nakon što smo se s nekim oprostili, nagovještava da smo stvoreni za drugačiji svijet, drugačiju sudbinu. Nismo stvoreni ni za smrt ni za tugu, nego za Boga, Onoga koji nas je stvorio na svoju vječnu sliku, kako bismo upravljali Njegovom živopisnom kreacijom, kako bismo bili plodni kako bismo se razmnožavali. (Postanak 1,22; 27) Bez njega svo stvorenje uzdiše. (Rimljanima 8,22) Izuzev Boga, duša zazire od slomljenosti u koju nas je bacio naš grijeh i vapi za spasenjem.
Čovjek tuge
Svojom milošću, Bog je osigurao spas za kojim naše duše tako očajnički žeđaju. (Psalam 42, 1-2) Bog je postigao naše spasenje zadivljujuće, veličanstveno, nevjerojatno, kroz ”čovjeka patnje, vičnog boli”. (Izaija 53,3)
Naš Spasitelj poznaje teret žalosti koji nas tako muči. U Getsemanskom vrtu, kako je predviđao da će snositi razorni Božji gnjev umjesto nas, Isus je bio ”jako žalostan do smrti”. (Matej 26,38) ”i dok je bio u agoniji, usrdnije se molio; i znoj mu posta kao velike kapi krvi što padaju na zemlju”. (Luka 22,44) Čak i dok vapimo i žalujemo i dok se naša srca slamaju, naša nada izvire iz djela Spasitelja koji može suosjećati sa svakom našom boli i suzom. (Hebrejima 4, 15) On je položio svoj život za nas, dragovoljno, kako bi nas oslobodio okova smrti koji nam pričinjavaju toliku bol. (Ivan 10,18)
Plačemo i tugujemo jer je naš svijet pao. ”Ali Bog, bogat milosrđem, zbog velike ljubavi kojom nas je ljubio, čak i kad bijasmo mrtvi zbog svojih prijestupa, oživi nas zajedno s Kristom”. (Efežanima 2, 4–5) Patnje ovoga svijeta i naše robovanje grijehu i smrti upravo su razlog zašto je Isus došao. Kroz križ On pobijedi svijet. (Ivan 16,33) Kroz Njegovo uskrsnuće, plaća koju smo nekoć dugovali ”bijaše progutana u pobjedi”. (1. Korinćanima 15, 54) Mi smo ”nanovo rođeni u živoj nadi”. (1. Petrova 1, 3)
Bez plača
Užasi smrti i tuge ukazuju na naše iskustvo prognanika iz Edenskog vrta, prognanih iz svijeta koji je bio bez patnje. Po Kristu, svijet za kojim čeznemo, svijet bez tragedija i nevolja, svijet u kojem smrt ne poružnjuje lice, a suze ne namaču obraz, nije uzvišeni ideal niti djetinjasto sanjarenje, nego obećanje, jamstvo, “nasljedstvo koje je neprolazno, neokaljano i stalno”. (1 Petrova 1,4)
Bez Krista, naša je “povrjeda neizlječiva” i naša je “rana teška”. (Jeremija 30,12) Ipak, Kristovim ranama, ranama koje je zadobio dok je hodao “dolinom sjene smrti” umjesto nas (Psalam 23,4), mi smo izliječeni. (1 Petrova 2,24) Iako za sada stenjemo, Krist će sve učiniti novim. (Otkrivenje 21,5) Kada Mu se pridružimo u svijetu za kojeg smo stvoreni, na novom nebu i novoj zemlji, On će obrisati svaku suzu s naših očiju. Smrti, te sive sjene koja muči srce, više neće biti. Tuga i žalovanje nestat će kao osušena trava.
Mi ćemo ”zauvijek prebivati u Domu Gospodnjem”. (Psalam 23, 6)
Autorica: Kathryn Butler; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Desiringgod.org; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi za Novizivot.net.
