Može li kršćanin u nekom razdoblju života otpasti od svoje vjere u Boga? Oni koji se s time slažu smatraju da to potvrđuje Poslanica Hebrejima.
Postavljaju mi dva pitanja svaki put kad predajem o Poslanici Hebrejima. Vjerojatno možete pogoditi oba. (1) Tko je napisao poslanicu Hebrejima? To je uvijek prvo. (2) Što bismo trebali učiniti s odlomcima upozorenja iz poslanice Hebrejima? Govori li Poslanica Hebrejima da vjernici mogu izgubiti svoje spasenje?
Uostalom, u pismu se upozoravaju poput ovoga: “Ako nastavimo griješiti namjerno nakon što smo primili spoznaju istine, više ne ostaje žrtva za grijehe, nego strahovito iščekivanje suda” (Hebrejima 10, 26–27). Tko od nas nije osjetio ubod takvog teksta? I to je samo jedno od pet takvih upozorenja u knjizi (Hebrejima 2,1–4; 3,7–4; 13; 6, 4–8; 12, 25–29).
Tri strategije
Nažalost, nisam siguran da možemo daleko stići u odgovoru na to prvo pitanje. Ali mislim da možemo napraviti neki napredak s drugim. U tu svrhu želim predložiti tri strategije koje će nam pomoći u boljem razumijevanju upozorenja Hebrejima. Najprije ću predstaviti svaku, a zatim napraviti korak unatrag i zaključiti razmišljajući o pomoći koju svaka pruža.
Čitajte upozorenja u svjetlu strukture poslanice Hebrejima.
Poslanicu Hebrejima je teško opisati. Razlikuje se od ostalih poslanica u Novom zavjetu. Pavao, na primjer, često prvo iznosi svoje argumente, a tek onda ih primjenjuje na svoju publiku. Tako dobivamo argument iz poslanice Efežanima 1–3 i tek onda primjenu u Efežanima 4–6. Kod poslanice Hebrejima je drugačije. Poslanica se kreće naprijed-natrag između argumenta i primjene ili kako se to obično naziva, između izlaganja i poticaja. Autor je poput propovjednika koji zastaje kako bi se prijavio nakon svake glavne točke. To je učinkovita retorička strategija, ali također otežava naglašavanje poslanice. Može nas spriječiti da vidimo razvojnu logiku njegovog argumenta i da osjetimo kumulativnu težinu navoda autora.
Na primjer, možemo imati problema u uočavanju poveznice onoga što poslanica Hebrejima kaže o “svijetu” u koji je Isus ušao u 1, 6 i onoga što je Bog podredio ljudima u 2, 5. Poslanica Hebrejima nam daje trag, govoreći nam da je “svijet” u 2, 5 onaj “o kojem govorimo”. Ali autor također prekida svoju raspravu poticajem: svojim prvim upozorenjem (2,1-4), ako ne budemo oprezni, izgubit ćemo trag. Drugi primjeri poput ovoga mogli bi se lako pokazati (vidi spominjanje Melkisedeka u 5,1–10 i 7,1–10, u svjetlu poticaja iz 5,11–6,20).
Poanta je u tome da nas struktura Poslanice Hebrejima poziva da čitamo pismo ne samo od prve do posljednje stranice, nego i “žanr po žanr” ili mogli bismo reći, “usporedno“. Ako to ne učinimo, riskiramo pogrešno tumačenje teologije poslanice i propuštanje pastoralne snage poslanice.
Pročitajte upozorenja u svjetlu priče poslanice Hebrejima.
Poslanica Hebrejima posvuda priča biblijsku priču. Poslanica Hebrejima, međutim, priča biblijsku priču na dva načina ili bolje, s dva različita naglaska. U autorovim argumentima ili izlaganjima on naglašava diskontinuitet između starozavjetne priče i svoje publike. Ono što je obećano samo u Starom zavjetu, sada se ispunilo u Novom zavjetu. Međutim, u njegovim je molbama ili poticajima upravo obrnuto. U njima on naglašava kontinuitet između starozavjetne priče i svoje publike. Ono što se dogodilo u starozavjetnoj eri je isto kao i ono što se događa u eri Novog zavjeta.
Štoviše, u njegovim poticajima, njegova analogija izbora je naraštaj u pustinji (vidi 2,2; 3,7–4,6; 10,28; 12,25). Ako propustimo analogiju, ako ne osjetimo kontinuitet, onda ćemo otupiti oštar rub samih upozorenja. Naposljetku, to je bila upravo taj prijašnji naraštaj, kojeg je Bog izvanredno spasio iz Egipta, kojeg je vodio kroz pustinju Božjom vidljivom prisutnošću, koji je bio uzdržavan u pustinju Božjom čudesnom skrbi i koji je bio dan od samog Boga (vidi 3,9; usporedi 2,4; 6,4–6; 10,29; 12,26), naraštaj čija su srca otvrdnula i koji je poginuo u nevjeri. Drugim riječima, postoji razlog što poslanica Hebrejima preskače našraj u pustinji u “dvorani vjere” 11. poglavlja. Baš kao i autorova publika, naraštaj pustinje živio je “između vremena”, između izlaska i obećane zemlje, doživljavajući svojevrsnu inauguriranu eshatologiju. Ne smijemo propustiti sličnosti. Dakle, pitanje koje visi u zraku poticaj po poticaj i upozorenje po upozorenje nije jednostavno: “Kako su mogli?” nego radije: „Hoćemo li i mi“?
Sada moramo dodati da ovakav način opisivanja autorovog pripovijedanja riskira pretjerano pojednostavljenje. Uostalom, dok poslanica Hebrejima naglašava diskontinuitet u svojim argumentima, kontinuitet je ipak svugdje prisutan. Što bismo još trebali učiniti s autorovim dosljednim fokusom na “samo-priznavajuću neadekvatnost” Starog zavjeta? Naravno, novozavjetno doba je napredak izvan starozavjetne ere, ali napredak je upravo ono što nas je starozavjetno doba navelo da očekujemo sve zajedno sa svojim anticipacijama, na primjer, drugog svećeničkog reda (Psalam 110,4) ili novi savez (Jeremija 31, 31–34). Slično, dok poslanica Hebrejima naglašava kontinuitet u svojim poticajima, osjete se i segmenti diskontinuiteta. Upravo ove bilješke diskontinuiteta potvrđuju ubrzanje koje vidimo u upozorenjima: Ako je naraštaj u pustinji patio zbog svoje nevjere, koliko ćemo više patiti mi (vidi 2,3; 12,25)? Jedna je stvar odbiti vjerovati Božjem starozavjetnom govoru; sasvim je drugo odbiti Njegov superiorni novozavjetni govor (vidi 1, 1–2; 2.1–4).
Ukratko, poslanica Hebrejima poziva nas da čitamo njezina upozorenja “usporedno” i u svjetlu kontinuiteta između njegove publike i naraštaja u pustinji. Oboje su živjeli tijekom nevjerojatnih poglavlja u Božjoj priči. Ali čak i ovdje, poslanica Hebrejima nas također poziva da vidimo diskontinuitet između to dvoje. Uostalom, autorova publika ne živi samo tijekom važnog poglavlja u Božjoj priči, već tijekom kasnijeg i doista, boljeg poglavlja.
Čitajte upozorenja u svjetlu soteriologije poslanice Hebrejima.
Hebrejska soteriologija, učenje o spasenju, je nevjerojatno bogata, tako da ovdje mogu sažeti samo mali dio nje. Važno je da vidimo da je Isusova smrt inaugurirala bolji savez, onaj koji je bolji i zato što ima bolja obećanja; nove duhovne sposobnosti za svakog člana saveza (8:6; 10–11) i zato što pruža bolje oproštenje. Članovima Novog saveza, tvrdi poslanica, potpuno je oprošteno (8,12; 10,17–18). Bog im obećava da se više neće sjećati njihovih grijeha! Poslanica Hebrejima ovo potpuno oproštenje naziva savršenstvom. To je nešto što nije bilo dostupno naraštaju u pustinji (10,2–3; usp. 11,39–40), ali je sada, zahvaljujući Isusovoj žrtvi koja završava žrtvom (10,14). Štoviše, ovo savršenstvo daje članovima saveza, poslanica to za vjernike naziva, pristupom Božjoj prisutnosti, djelomično sada (10,19-22; 12,22) i potpuno kasnije (12,26-28). Opet, ovaj pristup jednostavno nije bio dostupan pod starim savezom, kao što poslanica Hebrejima uvijek iznova kaže (vidi 9, 8–10). Poslanica Hebrejima dalje uvjerava novozavjetne vjernike da u prijelaznom razdoblju njihovo hodočašće u nebeski grad održava neuništivi Veliki Svećenik, čija je posrednička služba opisana kao nepogrešiva (7,25), i nebeski Otac, koji ne da samo inicira, nego i neprestano potiče njihovu ustrajnost (13,20).
Stoga, prihvatimo li autorov poziv da čitamo njegova upozorenja “usporedno” i na pozadini razdoblja pustinje, vidjet ćemo da njegova vlastita zajednica živi u novoj eri Božje priče, eri u kojoj je savez članstvo znači nešto čak i bolje nego što je značilo naraštaju koji je bio u pustinji.
Tri odražavanja
S ovim strategijama sada možemo razmišljati o upozorenjima. Poučava li poslanica Hebrejima da vjernici mogu izgubiti svoje spasenje? I ako ne, što ćemo s njima? Pozabavimo se ovim pitanjima izravno gledajući još jednom svaku strategiju, razmišljajući o njima obrnutim redoslijedom.
Sigurno spasenje
Kada čitamo upozorenja u svjetlu soteriologije Hebrejima, vidimo da priroda novog saveza podrazumijeva jamstva, da njegovi članovi ne mogu i neće otpasti. Članovi Novog saveza ne mogu izgubiti svoje spasenje. Sugerirati na drugi način riskira poništavanje upravo one značajke koje novi savez čine novim, a time i boljim.
Tijek priče
Ako pročitamo upozorenja u svjetlu priče poslanice Hebrejima, vidimo da autorova analogija s naraštajem u pustinji ide do određenog stupnja. Publika iz poslanice Hebrejima živi u novoj i boljoj eri Božje priče. To znači da su dvije zajednice, zajednica iz divljine i autorova pomiješane, ali na različite načine. Svatko u naraštaju u pustinji bio je dio savezne zajednice, ali samo je nekolicina ustrajala na spasenju, na primjer, Kaleb i Jošua. Ostali su izginuli u nevjeri, kako nam više puta govore autorova upozorenja. Drugim riječima, starozavjetno članstvo nije jamčilo spasenje na način na koji to čini članstvo u Novom savezu.
Starozavjetna zajednica bila je mješavina članova saveza vjernika i nevjernih članova saveza. Autorova je zajednica još uvijek miješana, ali na sasvim drugačiji način. Dok su se svi kojima se pismo obraća izjavili da su dio novozavjetne zajednice, to su zapravo bili samo oni koji su ustrajali. Oni koji su očito otpali (10, 25) bili su u jednom trenutku dio autorove zajednice, dio kršćanske zajednice, ali nikada istinski nisu uključeni u novi savez. U suprotnom bi opstali. No, reći drugačije znači da riskiramo shvaćanje ove biblijske priče i spoznaju kontinuiteta tamo gdje sada postoji veličanstveni diskontinuitet.
Struktura
U svjetlu svega ovoga, kada čitamo upozorenja iz poslanice Hebrejima „usporedno” kako bismo osjetili njihovu zajedničku težinu, sada možemo preciznije razabrati njihovu pastoralnu funkciju. Vidim najmanje tri takve funkcije.
Prvo, upozorenja objašnjavaju duhovni status onih koji napuštaju kršćansku zajednicu. I to je razorno (vidi 6, 6; 10, 26). Što biste još očekivali da će se dogoditi nekome tko je vidio i iskusio dobrotu evanđelja, Božje novozavjetno djelo, samo da bi se namjerno okrenuo od toga? To je kao vidjeti i doživjeti dobrotu izlaska i pobuniti se na rubu Obećane zemlje. Ovakvi ljudi, uči poslanica, niti žele niti dobivaju drugu priliku. Čovjek ne može dvaput namjerno odbiti Krista.
Drugo, upozorenja također omogućuju ustrajnost članova novog saveza. One su jedno sredstvo koje Bog koristi za održavanje vjere onih koje je usavršio.
Treće i konačno, upozorenja potiču članove saveza neka hodaju u istinskom pokajanju i istinskoj vjeri, pokazujući im posljedice okretanja leđa onome što su čuli i doživjeli.
Razumijevanje poslanice Hebrejima
Primjena ovih strategija na poslanicu Hebrejima neće sama odgovoriti na sva pitanja koja imamo o upozorenjima, ali će nas uputiti u pravom smjeru. One će nam pomoći, prije svega, da imamo još više koristi od dobrote ovog dijela naših Biblija, kako bismo bili bolje opremljeni za izvršavanje Božje volje (13,20), što će dovesti do naše veće radosti i Božje, uvijek zaslužene slave.
Autor: Jared Compton; Prijevod: Ivan H.; Izvor: DesiringGod.org; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi za Novizivot.net.
