Svim ozbiljnim kršćanima neke teme su jednostavno nepresušne. Gotovo najvažnija među njima svakako jest pitanje sigurnosti vjere ili spasenja.
Kada propovjednici u svojim crkvama započnu govoriti o toj važnoj temi, jamačno će naići na popriličan broj zainteresiranih slušatelja. Slušatelja nestrpljivih čuti o temelju onoga čemu se nadaju, koji čeznu za riječima koje će im pomoći zadobiti tu blaženu sigurnost što će njihova srca ispuniti radošću spasenja. Istina, neki kršćani ne žele razgovarati niti baviti se tom temom. Netko tko se bavi tom temom za njih je zaostao u vremenu i ne prati moderne trendove u razvoju vjerske misli. Ti kršćani ne izriču svoje primjedbe na isti način, no zajedničko im je to što ignoriraju, ili barem guraju na stranu, pitanje sigurnosti vjere.
Neki naglašavaju kako su se kršćanske borbe promijenile, da je bojno polje sada negdje drugdje. Prošlo je vrijeme kada se Biblija smatrala nepogrješivom Riječju Božjom i u biblijske istine vjerovalo bez preispitivanja. Ako bi pojedinac sumnjao kako se nalazi u stanju milosti, to je bila osobna bitka koju je taj pojedinac vodio sam sa sobom, u vlastitom srcu. No danas se vjerodostojnost Biblije dovodi u pitanje, kao i najveće istine vjere: djevičansko rođenje, Kristovo tjelesno uskrsnuće. Ne samo da se dovode u pitanje, već se drsko negiraju. Ta pitanja zahtijevaju javnu borbu i svi oni koji vjeruju u Isusa Krista kao svojega Gospodina trebaju stati rame uz rame i boriti se. Te borbe, za očuvanje temelja kršćanstva, zaokupljaju čovjeka u potpunosti i ne ostavljaju vremena za preispitivanje osobne sigurnosti vjere i spasenja. Kako bi pitanje sigurnosti vjere imalo smisla prvo se moraju srediti neka druga važnija pitanja. Modernisti neprestano govore kako pitanje sigurnosti vjere pripada u šesnaesto stoljeće i ne uklapa se u sadašnji, napredni, način razmišljanja. Božja nadnaravna djela ne postoje, nema čudesa milosti. Zašto bi se onda čovjek trebao preispitivati je li mu se dogodila neka nadnaravna promjena? Svi ljudi su, po prirodi, djeca Božja i ako je to istina zašto se tada preispitivati jesam li i ja jedan od povlaštenih. Spasenje nije dar, već društveno postignuće čovječanstva pa ne treba preispitivati jesam li primio taj dar, već se baviti društvenom reformom koja će promijeniti ovaj svijet u Kraljevstvo Božje.
Štoviše, često se ti zagovaratelji socijalnog evanđelja prikazuju kao predstavnici višeg morala, etike. Tvrde kako su naučili društvene interese pretpostaviti vlastitim. U svome društvenom radu oni zaboravljaju sebe, egoizam je ustuknuo pred altruizmom. S njihove točke gledišta baviti se osobnom sigurnošću spasenja je krajnje sebično i nedostojno čovjeka koji živi u sadašnjem društvenom vremenu. Ljudi bi se trebali manje baviti sobom, a više drugima. Kad bi se svatko bavio svojim dužnostima prema bližnjima, budućnost bi se već pobrinula sama za sebe.
Što možemo reći na ovakve izjave? . . . Istina je kako su se uvjeti znatno promijenili od doba Reformacije. Danas, kao nikada do sada, vode se borbe oko Riječi Božje i temeljnih istina kršćanstva. Kršćani bi strašno griješili kada bi izgubili iz vida važnije bitke i bavili se samo sobom i sigurnošću vlastita spasenja. Naime, od kakve je važnosti sigurnost spasenja, ako je Biblija neistinita, nepouzdana? Sigurnost spasenja proizlazi iz istinitosti Biblije. Stoga, upravo će oni koji traže sigurnost spasenja skočiti u borbu protiv nevjere.
No borba za Bibliju im ne bi smjela odvratiti pažnju od toga važnog pitanja sigurnosti. Ne bi trebali misliti kako je u redu ignorirati to pitanje jer se bave važnijim problemima. Reformatori se nisu tako ponašali. Također su branili vjeru koja je jedanput predana svetima, no nisu prestajali naglašavati potrebu osobne sigurnosti. Često su po tom pitanju išli i dalje nego je trebalo. No upravo zato što su bili toliko ozbiljni po tom pitanju uspjeli su izvesti taj divovski zadatak, Reformaciju. Možda je to razlog što su današnji kršćani, u usporedbi s reformatorima, tako slabi jer ne naglašavaju dovoljno to važno pitanje?
Istina je kako pitanje osobne sigurnosti vjere, barem kako ga se danas postavlja, nema neku važnost u današnjem znanstvenom svijetu. Ali to nije razlog za ozbiljne kršćane ne pozabaviti se tim pitanjem danas, kao što su se njime ozbiljni kršćani bavili u prošlosti. Kršćani koji ozbiljno prihvaćaju Bibliju neće dozvoliti da njihovim životima dominira mušičavost Modernizma. Postoji opasnost da će ih prevladavajuće moderno razmišljanje zaokupiti i omalovažiti pitanje sigurnosti. Ako ne budu oprezni to prevladavajuće mišljenje će ih potpuno zaokupiti. Takvo razmišljanje će ih odvratiti od osnaživanja vlastite unutarnje duhovnosti. Postat će poput onih crkvi koje imaju bogat misijski rad, no zanemaruju bazu.
No, nije li zapravo sebično toliko razmišljati o osobnoj sigurnosti spasenja? Neki dobronamjerni kršćani smatraju kako je to točno i oklijevaju govoriti o sigurnosti. Smatram kako je ta optužba apsurdna. Naime, pretpostavka koja tada iz toga proizlazi jest da je svaka pozornost posvećena sebi sebičnost jer na umu nam je vlastita dobrobit. Činjenica jest da Modernisti ne drže kako je to tako jer bi tada jedenje i pijenje, osobna higijena, tjelovježba, držanje moralne čistoće, sve stvari do kojih socijalno evanđelje drži, bile ništa drugo doli sebičnosti. Promoviranje duhovne dobrobiti nije ništa sebičnije od promoviranja fizičke dobrobiti. Naravno, moguće je za osobu sasvim se usredotočiti na vlastitu sigurnost spasenja i zaboravi sve ostalo, što bi bilo sebično. Ali isto tako je moguće da tim promišljanjem težimo prema vlastitoj duhovnoj dobrobiti kako bi pomogli drugima, proslavljali Boga i Njegovu milost, veličali Ga zbog bogatog nasljedstva koje je pripremio za nas. Ne smijemo zaboraviti kako sam Bog od nas zahtijeva potpunu sigurnost i ustrajnost u nadi do samoga svršetka, a Bog ne bi od nas tražio nešto što bi bilo moralno upitno.
Prema tome nismo dužni ispričavati se radi bavljenja ovom temom, naprotiv, imamo izvrsne razloge baviti se njome. U današnje vrijeme kršćani koji uživaju u sigurnosti spasenja su rijetki. Čini se kako je osjećaj nebeske radosti nestao iz života mnogih kršćana. Istina, o tome se ponekad može čuti na metodističkim evangelizacijskim skupovima. No često je to samo prolazna radost nakon koje uglavnom nastupa potištenost. Sigurnost koju Metodisti propovijedaju i u kojoj uživaju ne uključuje i sigurnost spasenja.
U našim crkvama postoji mnoštvo iskrenih ljudi koji traže sigurnost spasenja, ali su rastrzani sumnjama. Neki od njih su kronični sumnjičavci koji naizgled uživaju u tim sumnjama smatrajući ih znakom posebne pobožnosti. Većina ih je ipak drugačija. Lako im možete objasniti kako normalan kršćanski život ne mogu provoditi u neprestanoj sumnji, da su te sumnje, donekle, znak njihove nevjere, slabe vjere ili neznanja te da ih ne trebaju odobravati. Takvi ljudi su uglavnom poučljivi, željni pružene pomoći kako bi izašli na svjetlo. Takvima treba pažljivo duhovno vodstvo, nježnost i brižnost.
Također se u današnje vrijeme susrećemo sa sve većim brojem kršćana koji ne razmišljaju o sigurnosti spasenja, a ako i razmišljaju ne shvaćaju tu temu ozbiljno. Takvi kršćani sigurnost spasenja uzimaju zdravo za gotovo. Sigurnost u svoje spasenje ispovijedaju tek onako usput, ostavljajući dojam kako zapravo ne znaju što ta sigurnost uistinu znači. Iz toga je jasno kako uvjerenje u osobnu sigurnost spasenja još uvijek nije zahvatilo njihove duše. Njihov duhovni život je površan i nema pravu dubinu. Imajući to u vidu, smatram kako nije suvišno pozabaviti se tom iznimno važnom temom.
Autor: Louis Berkhof
