Bi li Bog mogao stvoriti nekoga čije je unutarnje ”ja”, koje se odnosi na spol, drugačije od spola tijela te osobe? Može li Bog greškom dušu žene staviti u tijelo muškarca i obrnuto?
Prema uobičajenoj definiciji, spolna disforija stanje je svjesnosti, koje se u svojoj srži sastoji od kvalitativnog osjećaja proturječnog ”identiteta spola”. Prema uobičajenom razumijevanju, pojedinac posjeduje unutarnje ”ja”, koje ima spolno opredjeljenje, a koje je drugačije od onoga što tijelo pokazuje i zbog toga se pojedinac ”osjeća” poput i u najgorem slučaju vjeruje da je žena, zarobljena u tijelu muškarca ili obrnuto.
Kulturalni preokret koji se odnosi na spol i seksualnost predstavlja mnoge izazove za kršćane i pastire. Jesmo li učinili dovoljno teološkog razmatranja koje je potrebno kako bismo na te izazove odgovorili odgovorno i u duhu pastorstva? Imamo li promišljene teološke odgovore na pitanja kao što su: „Bi li Bog mogao stvoriti nekoga čije je unutarnje ”ja”, koje se odnosi na spol, drugačije od spola tijela te osobe?“
Pružanje promišljenog odgovora značit će istraživanje naših temeljnih pretpostavki u vezi ljudskog bića. Jesmo li mi u potpunosti samo fizička tijela? Jesmo li objedinjenje tijela i duše? Podržava li naše ljudsko biće zamisao o različitom spolu našeg unutarnjeg ”ja”? Razmotrimo suvremene načine na pružanje odgovora na ova pitanja.
Materijalizam
Materijalizam ukratko znači da smo mi ljudi isključivo tjelesna bića. Ne sastojimo se ni od kakvih ne tjelesnih ili nematerijalnih tvari. Posljedično, materijalisti tvrde kako nije ništa potrebno za svjesna mentalna svojstva, kao što su vjerovanja, želje, namjere i osjećaji, osim onoga što se događa unutar bio-fizičkih i stanja mozga i tijela pojedinca. Najvelikodušniji materijalisti mogu dopustiti postojanje ”mentalnog entiteta”, koje kreira unutarnje ”ja”, no oni smatraju da je to ”unutarnje ja” kreirano samo od fizičkog tijela i njegovih dijelova, ne od neke potpuno nove, različite, nematerijalne supstance.
Kada materijalisti objašnjavaju uzroke spolne disforije, oni mogu samo govoriti o bio-fizičkim stanjima, pogotovo o onima koja uključuju neurologiju. Mnogi se ovdje okreću teoriji spola mozga. Jednostavno rečeno, ta teorija govori da mozak transrodne osobe posjeduje ”obilježja koja ne odgovaraju spolnim obilježjima njihovih stanica”. To vodi do situacije kada bio-fizičke i neurološke operacije mozga kreiraju ”unutarnje ja”, koje prolazi kroz nesklad u vezi svog spolnog identiteta. Trenutni znanstveni konsenzus u vezi teorije spola mozga jest da se radi samo o teoriji i ostaje nejasno je li i do kojeg stupnja neurobiološka otkrića govore bilo što od značaja za spolni identitet. Potrebno je više istraživanja prije nego što znanstvenici mogu povući definitivan zaključak.
Dualizam supstance
Za razliku od materijalizma, dualizam supstance odražava isti stav o postojanju različitih mentalnih i tjelesnih zbiljnosti ili supstanci: uma ili duše i tijela. Oni zajedno tvore čovjeka kao osobu. Duša i tijelo ključni su i nisu skloni svođenju na bilo što osnovnije. Kao različita bića, tijelo i duša skloni su postojati odvojeno i mogu ući u odnosni odnos jedno s drugim, kako bi duša mogla djelovati izravno na tijelo i obrnuto.
Unutar dualizma supstanci, unutarnje ”ja” osobe moglo bi se identificirati s dušom te osobe. No, takva identifikacija otvara pobornika dualizma supstance za napad osobe sa spolnom disforijom: Bog je stvorio moju dušu i stoga moje unutarnje ”ja”, određenog spola, no greškom je stavio tu dušu u tijelo suprotnog spola.
Na ovu optužbu postoji odgovor kroz tri glavne različitosti dualizma supstanci.
Prvo, pojavni dualizam uči da je duša ili tijelo, nastala ili se pojavila iz prikladno konfiguriranog tijela, sa svim pripadajućim biološkim, kemijskim i neurološkim odnosima i interakcijama, koji su se odvijali. Nakon pojave, duša je kreirana i postoji kao ne materijalna tvar, koja je različita i odvojiva od tijela. Zbog toga što duša nije kreirana ”izvana” i što je posljedično dodana u tijelo, a nije nastala ”iznutra”, od fizičkih, kemijskih i neuroloških operacija u ljudskome tijelu, duša se nije mogla pojaviti sa spolom koji je u neskladu s tijelom.
Tomistički dualizam, imenovan prema Tomi Akvinskom, promatra cjelokupan materijalni svijet kao svijet stvoren od materije i tvari, koja određuje esencijalnu prirodu materije. Kod ljudskih bića, duša je oblik koji pokreće ili aktualizira tijelo, kako bi ono bila seksualno tijelo. Zbog toga što duša služi kao oživljavajući i animirajući princip za ljudsko tijelo, koje je biološko seksualno, gotovo je nemoguće da duša bude drugačijeg spola. ”Muška” ljudska duša ne može služiti kao animirajuće pravilo ili tvar za ”žensko” ljudsko tijelo, jer zbir duše i tijela postoji kao žensko ljudsko biće.
Snažniji oblici kartezijanskog dualizma govore o tijelu i duši kao temeljno različitima, tako da postoji vrlo malo međuovisnosti o ovo dvije. Razumijevanje Gregoryja Nisse jedan je primjer, no on je gledao na ljudsku dušu kao na nešto aseksualno, bez spola kao takvu, unutar apstraktnog oblika ljudskog tijela. U ovome tumačenju, spol i rod nisu nužno ”svojstvo” ljudske duše, nego nešto što može biti istoznačno samo s biološki seksualnim tijelom.
Dvije teološke implikacije
Bez obzira na to je li vaša početna točka materijalizam ili dualizam supstance, unutarnje ”ja” osobe neraskidivo je povezana s tijelom osobe i njezinim sastavnim dijelovima. Kada se primarne spolne karakteristike, kao što su genitalije razvijaju normalno, spolni identitet unutarnjeg ”ja” osobe trebao bi, u skladu s vlastitim komentarima zagovornika materijalizma i dualizma supstanci, biti isti kao i biološki spol osobe. Ne postoji nikakva osnova za tvrdnje da bi Bog stvorio, ali onda grješkom stavio ”pogrješan” spol u unutarnje ”ja” druge osobe.
Taj zaključak dovodi do dvije teološke implikacije.
1. Uzroci spolne disforije ne mogu nastati zbog stvaranja, nego zbog čovjekova pada.
Spolna disforija nije prirodno stanje svijesti, koje je Bog stvorio kako bismo ga mi iskusili. Ovdje se ne želi omalovažiti ni na koji način iskreni osjećaj poremećaja spolnog identiteta, s kojima se suočava osoba koja pati od spolne disforije. Ovime se želi reći da u slučaju biološki seksualno stvorenih pojedinaca, svjesno stanje spolne disforije je psihološki fenomen, koji je nastao zbog čovjekova pada. Ne radi se o fiziološkim fenomenu, koji uključuje pravilno funkcioniranje ljudskog tijela i mozga, niti izvan-tjelesnom, koji uključuje ljudsku dušu, koji bi imao svoje podrijetlo u stvaranju.
Dvije stvari moramo imati na umu u vezi ove dvije stvarnosti. Prvo, bez obzira na to razumijemo li naše ljudsko biće kroz materijalizam ili dualizam supstanci, naše unutarnje ”ja”, naša duša, posjeduje identičan spol kao i naše biološko tijelo. Stvoreni smo kao potpuno spojeni ljudi i kao takvi smo iskusili pad. Ove dvije premise isključuju bilo kakve gnostičke tvrdnje, kao što su: „Bog je stvorio moju mušku dušu, ali ju je pogrješkom spojio s mojim palim, ženskim tijelom.“ Drugo, za neke je spolna disforija dio njihovih života od njihovog djetinjstva i to nije nešto što su odabrali. U njihovom slučaju, sama činjenica postojanja disforije ne znači da je osoba ima zbog grijeha kojeg neprestano čini, nego se na disforiju treba gledati kao na jedinstveno teško iskušenje, u vezi kojeg bi crkva trebala pomoći osobi da se nosi na posvećujući način. No bez obzira, djela koja osoba sa spolnom disforijom odabere poduzeti, uvijek će imati etičke i moralne posljedice.
2. Trebamo zadržati neke aspekte onoga što je označeno kao ”esencijalizam”.
Kulturalni konteksti i društvena pravila oblikuju načine kako razumijemo pravila vezana uz spol, no u konačnici seksualnost i spolni identitet ne mogu pobjeći od biološke datosti života.
Osnovni ”esencijalizam” trebao bi voditi našu pastirsku brigu i pružiti nam suzdržanost kod naših psiholoških pretpostavki i liječenja spolne disforije kod pojedinaca. Ne samo da promjene spola kirurškim zahvatima čine nezamislivo nasilje integritetu osobe pojedinca i ne samo da izravno štete sposobnostima reprodukcije pojedinca, nego je također i upitno uklanjaju li takvi kirurški zahvati psihološku tegobu, koje navodno donose. Čak i ako to čine, uspjeh operacija u uklanjanju psiholoških tegoba u konačnici počiva na pogrješnim temeljima. Primjeri stvaranja ljudskih osoba svjedoče o tome da je spol osobe identičan sa biološkim spolom, s kojim je osoba stvorena.
Autor: Edmund Fong; Prijevod: Ivan H., Izvor: Thegospelcoalition.org; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Thegospelcoaliton.org koje vrijedi za Novizivot.net
