“Kada sam zatvorila oči te večeri nisam znala da ću se veći dio tog mjeseca boriti za svoj život. Želim s vama podijeliti priču o moći molitve, ili u mom slučaju molitvi velikog broja ljudi. Tek nakon 22 dana mi je moj muž, obitelj i medicinsko osoblje ispričalo priču. Ovdje je priča koja je proglašena čudom od strane medicinskih sestara i liječnika.
Bio je utorak ujutro, a ja nisam bila u najboljem stanju. Rečeno mi je da ću biti stavljena na respirator, jer je to postalo neophodno. U 8h sam bila pod sedativima. Liječnici i sestre su se borili da me intubiraju. Nisu mogli postaviti cijev u moje grlo. Pokušali su postaviti cijevi i u moje nosnice, međutim i tu su imali problema. Nakon mnogo pokušaja i borbe uspjeli ih postaviti do mojih pluća. Moj muž zapamtio je zvuk pokretanja respiratora te zvuka impulsa i ventilacije uređaja koji je kontrolirao moje disanje.
Sada je već bila subota, a liječnici su prišli mom mužu kako bi ga obavijestili da je akutni respiratorni sindrom (ARDS) pogodio moja pluća i da tek 20% posto pluća funkcionira ispravno. Moja pluća su se borila i nisu lako prihvaćala kisik, od koga mi je život ovisio. Ja sam se i dalje borila protiv ove infekcije, uslijed koje su počeli da mi otkazuju organi.
Antibiotici nisu pomagali i bila sam u komi.
Pluća su mi se napunila tekućinom a moje tijelo je bilo na infuziji, s dodatnih 20ak litara tekućine. Oči su mi požutjele. Operirana sam iz predustrožnosti kako bi se isključila mogućnost poremećaja žučne vrećice. Uzet mi je i uzorak koštane srži kako bi se testirala na pojavu raka.
Moj muž i kolege, zajedno s nekim ljudima koje stvarno nisam poznavala, ali koji su znali za mene posjetili su me. Neki su pitali mog supruga bi li se mogli moliti pored mene, drugi su ga je obavijestili da su moje ime stavili u svoje crkvene molitvene skupine, kako bi se molili za mene. Čak su neki došli i zgrabili ruku mog muža i molili se. Pisma kolega dolazila su, i u svakome je navedeno da se mole za moje zdravlje.
Bio je petak kada je moj suprug donio odluku da me pošalju u bolnicu s boljom opremom i boljom mogućnošću da se dobiju rezultati laboratorija i bolnicu s više stručnjaka za mene. Liječnici su se složili i uskoro obavljeni odgovarajući pozivi. Odjednom se situacija opet pogoršala.
Moja jetra je otkazivala, moja slezena je bila uvećana, a na kraju ni bubrezi nisu pravilno funkcionirali. Medicinska sestra je požurila i objasnila mom mužu da je moje stanje daleko ozbiljnije i da će učiniti sve što je u njihovoj moći da me održe na životu tijekom noći. Uskoro nakon provjere trombocita, mom suprugu je rečeno da će me prebaciti u drugu bolnicu. Specijalnim bolničkim zrakoplovom prebacili su me u drugu bolnicu. Hitro su me smjestili u boničku sobu i pratili pažljivo moje stanje tijekom noći.
Nisam sigurna što se dogodilo, osim da je to bilo ČUDO. Nakon samo desetak dana, ja sam se probudila. Moje tijelo je izgubio 18 litara tekućine, tuba uklonjena, oči su mi se otvorile, a grlo me je boljelo od cijevi za disanje. Moje tijelo bilo je vrlo slabo, nisam mogla hodati, govoriti, ili koristiti ruke i prste.
Liječnici i medicinske sestre složili su se da je to bilo čudo. Nitko zapravo nije očekivao da ću preživjeti. Ja moram vjerovati, toliko se prijatelja molilo, obitelj i kolega, pa čak i ljudi koji nisam ni poznavala.” (M.S.; SAD)
Molitva za nekoga može vama uzeti par minuta života, a nekome donijeti novi život.
