Molitva će rezultirati blagoslovom kad naša najdublja želja nije Božja stvar ili Božja milost, već sam Bog.
Mojsije pun tjeskobe moli za pomoć. „[Bože], ti si mi rekao: ‘Povedi ovaj puk’, ali mi ti nisi obznanio koga ćeš sa mnom poslati… Ta po čemu bi se onda znalo da smo ja i tvoj puk našli milost u tvojim očima? Zar ne po tome što ti ideš s nama?“ (Izlazak 33,12.16).
Teško ga je kriviti za njegove strahove. Okružen prvo Izraelcima koji žude za Egiptom, a onda i pustinjom vrućih vjetrova i gorućih stijena, bivši pastir treba sigurnost. Njegov Tvorac mu daje. „Moja će nazočnost s tobom poći, i ja ću ti dati počinak… I ovo o čemu si govorio, učinit ću, jer si našao milost u mojim očima i ja te po imenu poznajem“ (stih 14, 17).
Pomislili biste da je to bilo dovoljno za Mojsija, ali on oklijeva. Možda razmišlja o toj posljednjoj rečenici: „I ovo o čemu si govorio, učinit ću.“ Možda će Bog još nešto zahtijevati. Zato prihvati, uzdahne i traži.
Što mislite da traži? Božju pozornost ima. Bog se čini voljan čuti njegovu molitvu. „Tako bi GOSPOD razgovarao s Mojsijem licem u lice, kao što čovjek razgovara sa svojim prijateljem“ (s. 11). Patrijarh osjeća priliku da traži bilo što. Kakvu ću molbu podnijeti?
Toliko je zahtjeva mogao uputiti. Što kažete na njih milijun? Toliko je bilo odraslih osoba za koje se Mojsije zalagao. Milijun tvrdokornih, nezahvalnih, bivših robova koji štuju krave i mrmljaju na svakom koraku. Da je Mojsije molio: „Možeš li ove ljude pretvoriti u ovce?“, tko bi ga krivio?
Ovce. Tek nekoliko mjeseci prije, Mojsije je bio u ovoj istoj pustinji, blizu ove iste planine, držeći pogled na stadu. Koja je razlika ovoga puta? Ovce ne podnose zahtjeve u pustinji ili kaosu iz blagoslova. I zasigurno ne prave teladi od zlata ili traže povratak u Egipat.
A što je s Izraelovim neprijateljima? Bitke su ispred njih. Trebaju se boriti s Hetitima, Jebusejcima i Amorejcima. Onima koji su upropastili zemlju. Može li Mojsije oblikovati vojsku od Hebreja koji su nekad bili graditelji piramida?
Učinit ću što tražiš
„Možeš li nas jednostavno premjestiti u Kanaan?“
Mojsije je znao što Bog može učiniti. Cijeli drevni istok je znao. Još uvijek su govorili o Aaronovom štapu koji je postao zmija i Nilu koji se pretvorio u krv. Zrak tako gust komarcima da ste ih mogli udahnuti. Zemlja toliko pokrivena skakavcima da ste ih morali gaziti. Mrak u podne. Usjevi uništeni od tuče. Kožne bolesti. Pogrebi prvorođenčadi.
Bog je pretvorio Crveno more u crveni tepih. Mana pada s neba. Prepelice prekrivaju tabor. Voda izlazi iz stijene. Bog može pomicati planine.
Ustvari, pomaknuo je planinu Sinaj na kojoj je Mojsije stajao. Kada je Bog govorio, Sinaj se potresao, kao što su klecala i Mojsijeva koljena. Mojsije je znao što Bog može učiniti.
Tim gore, znao je što su ti ljudi skloni učiniti.
Mojsije ih je našao kako plešu oko zlatnoga teleta, a njihovo sjećanje na Boga bilo je kao ustajala kao jučerašnja mana. Nosio je rukopis Boga na kamenu, a Izraelci su se pouzdali u silu bezdušne životinjske farme.
Bilo je to više nego što je Mojsije mogao podnijeti. Rastopio je metalnu kravu, a zlato smrvio u prah i prisilio štovatelje da ga piju.
Bog je bio spreman završiti s njima i započeti s Mojsijem kao što je učinio s Noom. No, dvaput Mojsije moli za milost i dvaput im je milost dana (32,11-14. 31-32).
I Bog, dotaknut Mojsijevim srcem, sluša Mojsijevu molitvu. „Moja će nazočnost s tobom poći, i ja ću ti dati počinak“ (33,14).
Ali Mojsije treba više. Još jedan zahtjev. Slavu. „Pokaži mi, molim te, slavu svoju“ (33,18).
Prelazimo crtu kad podnesemo takvu molbu. Kad naša najdublja želja nije Božja stvar ili Božja milost, već sam Bog, tada prelazimo prag. Manje smo fokusirani na sebe, a više fokusirani na Boga. Manje o meni, više o njemu.
„Pokaži mi svoju slavu“, moli se Mojsije. Zaboravite novac i silu. Zanemarite mladost. Mogu živjeti sa starim tijelom, ali ne mogu živjeti bez tebe. Želim više Boga. Želim vidjeti više tvoje slave.
Zašto je Mojsije želio vidjeti Božju veličinu?
Zapitajte se slično pitanje. Zašto promatrate zalaske sunca i razmišljate pod ljetnim noćnim nebom? Zašto tražite dugu nakon kiše ili gledate Grand Canyon? Zašto dopuštate da vas očara surfanje na Pacifiku ili hipnotiziraju slapovi Nijagare? Kako objasniti našu fasciniranost takvim stvarima?
Ljepota? Da. Zar ljepota ne pokazuje Nekog tko je predivan? Zar neizmjernost oceana ne sugerira golemog Stvoritelja? Nije li ritam ptica selica i beluga kitova dokaz briljantnog uma? Nije li to ono što želimo? Predivnog Tvorca? Neizmjernog Stvoritelja? Boga tako moćnog da može podrediti ptice i zapovijedati ribama?
„Pokaži mi svoju slavu, Bože“, moli Mojsije. Želi šetnju kroz Božje obilje. Hoćeš li me zadiviti svojom snagom? Zapanjiti svojom mudrošću? Oduzeti mi dah svojim dodirom? Trenutak u raspršenu milost, pogled na tvoju slavu, Bože. To je Mojsijeva molitva.
I Bog mu odgovara. Stavio je svoga slugu Mojsija u rupu stijene, rekavši mu: „ Lica mojega ne možeš vidjeti, jer ne može čovjek mene vidjeti i ostati živ… I dogodit će se, dok moja slava bude prolazila, da ću te staviti u raspuklinu stijene i svojom te rukom zakloniti dok ne prođem. Onda ću ruku svoju maknuti, pa ćeš me vidjeti odostrag; ali se lice moje ne može vidjeti“ (Izlazak 33,20. 22-23).
I tako Mojsije, pod kišobranom Božjeg dlana, čeka, sigurno s pognutim licem, prekrivenim očima i ubrzanim pulsom sve dok Bog ne da signal. Kad se ruka podigne, Mojsijeve oči čine isto i hvataju udaljeni, nestajući djelomičan pogled na Boga. Srce i centar Tvorca je previše za Mojsija da nosi. Morao je imati blijedi uvid. Vidim dugu, sijedu Mojsijevu kosu kako vjetar nosi naprijed, a njegova ruka grabi stijenu da ne padne. A kad se nalet vjetra smirio, vidimo utjecaj. Njegovo lice. Svjetlucavo. Svijetli poput osvjetljenja od tisuću baklji. Mojsiju je njegovo sjajno lice nepoznato, ali Hebrejima neporecivo. Kad je sišao s planine, „sinovi Izraelovi nisu mogli uprti pogled u lice Mojsijevo zbog slave lica njegova“ (2. Korinćanima 3,7).
Svjedoci nisu vidjeli ljutnju na njegovoj vilici, ni brigu u njegovim očima, ni spuštene usne; vidjeli su Božju slavu na njegovu licu.
Je li Mojsije imao razloga za ljutnju? Razlog za brigu?
Naravno. Izazovi ga čekaju. Pustinja i četrdeset godina velikih izazova. Ali sada, kad je vidio Božje lice, može se suočiti s njima.
Oprostite mojoj drskosti, ali ne bi li Mojsijev zahtjev trebao biti vaš? Imate problema. Pogledajte se. Živite u umirućem tijelu, hodate na propadajućem planetu, okruženi ste društvom koje je fokusirano samo na sebe. Neki su spašeni milošću; druge pokreće narcizam. Mnogi od nas smo oboje. Rak. Rat. Bolest.
To nisu mali problemi. Mali bog? Ne hvala. Vi i ja trebamo isto što je Mojsije trebao – pogled na Božju slavu. Takvo viđenje može vas promijeniti zauvijek.
Među prvim sjećanjima iz djetinjstva nosim ovu sliku. Moj otac i ja sjedimo jedan pokraj drugog u crkvi. Obojica nosimo naša jedina odijela. Ogrlica na košulji žulja mi vrat; crkvena klupa je tvrda za sjediti; pogled na moga mrtvog strica ostavlja nas sve tiho. Ovo je moj prvi sprovod. Devet godina života nisu me pripremile za smrt. Ono što vidim me paralizira. Tete, obično vesele i razgovorljive, sada glasno plaču. Stričevi, obično brzi na riječi i šali uznemireno gledaju u sanduk. A Buck, moj veliki stric s velikim rukama, velikim trbuhom i gromkim glasom, leži blijed i voštan u lijesu.
Sjećam se kako su mi se dlanovi znojili i srce lupalo u prsima poput teniskih loptica u sušilici za odjeću. Strah me obuzeo u svojim talonima. Kakvu drugu emociju sam mogao osjećati? Gdje sam trebao gledati? Žene koje plaču me plaše. Muškarci sa staklenim očima me zbunjuju. Moj mrtvi stric me progoni. No, onda pogledam gore. Vidim svog oca.
Okreće svoje lice prema meni i smiješi se tiho. „Sve je u redu, sine“, uvjerava me, polažući svoju veliku ruku na mene. Nekako znam da jest. Zašto, ne znam. Moja obitelj i dalje jadikuje. Stric Buck je i dalje mrtav. Ali ako Tata, usred svega, kaže da je sve u redu, onda je to dovoljno.
U tom sam trenutku nešto shvatio. Mogao sam pogledati okolo i naći strah ili pogledati svog oca i naći vjeru.
Odabrao sam očevo lice.
Tako i Mojsije.
Tako možete i vi.
Autor: Max Lucado; Prijevod: Vesna L.; Iz knjige ”It’s Not About Me” copyright © 2004 Integrity Publishers.
