Kako treba izgledati svaka naša molitva?
Postoji mnoštvo želja koje ne iznosimo pred Gospodina. I dobro je da je tako! Mi jako dobro znamo da te želje ne odgovaraju Njegovoj volji.
Preispitujući u sebi smijemo li ih iznijeti pred Gospodina, većina naših hlepnji i želja na određeni način već se same od sebe razvrstavaju.
Zle, nečiste i sebične želje i sami ne smatramo prikladnima za to. One zato niti ne ulaze u naše molitve. A bilo bi još bolje kada bismo ih posve isključili iz svog života.
Takve nepodobne i opake želje najbolje je odložiti pod križ Isusa Krista. Trebali bismo ih ispovjediti kao grijeh i zamoliti Isusa da ih svojom smrću zatre i uništi.
Sve ostalo smijemo u molitvi posve jasno i konkretno iznijeti pred Gospodina. On će zatim i sam naše molitve i želje razvrstati te potiho staviti na stranu ono što ne odgovara njegovoj volji i što bi bilo štetno za nas.
“Gospodine, da progledam” (Luka 18,41), bila je molitva slijepog prosjaka koji je na gradskim vratima Jerihona susreo Gospodina Isusa.
Slijepac nije okolišao. Nije gomilao riječi. On je svoju molbu iznio kratko i jasno.
Bila je to vrlo velika molba. Međutim, veličina molitve govorila je o veličini pouzdanja u Isusovu moć i veličinu.
Slijepi prosjak nije se obraćao nečem neizvjesnom i nepouzdanom, nekakvom nepoznatom božanstvu ili bogu. On je spoznao i vjerovao da je Bog u Isusu Kristu došao k nama. Zato je sada i mogao s puno vjere i pouzdana moliti.
Gospodine, nauči nas ispravno moliti! Amen.
Autor: Wilhelm Busch
