Jeste li ikada razmišljali o kralju Davidu kao dobrom učitelju za molitvu? Dok sam neki dan čitala njegove psalme, shvatila sam koliko možemo naučiti iz načina na koji je molio.
Davidove molitve sjajno pokazuju način na koji je gledao i odnosio se prema Bogu, te način na koji je gledao sebe u Božjim očima.
Kad bismo više molili poput njega, kladim se da bismo mogli imati istu vrstu bliskosti s Bogom koju je on imao.
Ovo su šest značajki Davidovih molitvi koje će nas blagosloviti ako ih slijedimo:
1. Iskrenost od srca
Kada David govori Bogu u psalmima, on to čini iz dubine svoga srca. Njegove riječi dolaze iz mjesta intenzivnih emocija – bilo da se radi o strahu, tuzi ili frustraciji.
Nije bilo važno što je osjećao, David je to uzeo i podigao Bogu. I umjesto da pažljivo odabere ili cenzurira svoje riječi, David je sve dijelio besramno iskreno. Osjećao se dovoljno blisko – dovoljno udobno – sa svojim najboljim prijateljem da podijeli ono što mu je na srcu. Jednostavno je znao da Bog može podnijeti sve što osjeća u bilo kojem trenutku.
„Reći ću Bogu, hridini svojoj: ‘Zašto si me zaboravio? Zašto hodim žalostan, pritisnut od neprijatelja?’ Ko da mi se kosti lome dok mi se rugaju tlačitelji moji, kad mi danomice govore: ‘Gdje je Bog tvoj?’“ (Psalam 42,9-10).
2. Odvažna molitva
David je često tražio Boga – za svašta. Bilo da je to snaga ili utjeha, usluga ili čišćenje od grijeha, bio je to dugi popis svega što je David osjećao da mu je potrebno. I nije bilo kolebljivosti u tim molbama. Samo potpuno pouzdanje da mu Bog isto tako želi dati ono što mu treba. „Počuj, Gospode, pravednu stvar, osvrni se na vapaj moj; poslušaj molitvu moju jer ne dolazi s usana lažljivih… Ja sam tebe zazvao, Bože, jer ćeš me uslišiti… Čudesno iskaži milosrđe svoje“ (Psalam 17,1-7).
David je molio hrabro, jer je znao koliko je poseban Bogu. Znao je da ga Bog duboko ljubi, da pomno sluša svaku riječ i da će mu milostivo dati ono što mu je potrebno. U stihu 4,3 kaže: „Ali znajte da je Gospod izdvojio pobožnika svojega; Gospod će prisluhnuti kad ga zazovem.“ Ovo govori o ozbiljnom pouzdanju u njegov odnos s Bogom.
3. Potvrda Božje naravi
Uz traženje Boga da djeluje, David je često te zahtjeve formulirao kao potvrdu Božje sposobnosti da će to učiniti. Pokazuje vjeru u Božji karakter koji donosi nadu njegovom preklinjanju. To pretvara molbe iz nekakve umorne beznadnosti ili preklinjanja u pouzdani stav i spreman odziv.
David započinje riječima: „K tebi, Gospode, uzdižem dušu svoju… ne daj da se postidim, ne daj da se vesele nada mnom neprijatelji moji!“ A zaključuje ovime: „Ta svi koji na te čekaju postidjet’ se neće“ (25,1-3).
4. Slava Bogu
Davidovo izlijevanje i zahtjevi kroz riječi hvale prikazuju njegovu ljubav prema Bogu. Tu je poštovanje – strahopoštovanje – koje je David gajio prema svom velikom Bogu i koje je jasno čeznuo da mu iskaže: „Hvalit ću te, Gospodine, među pucima… Jer milosrđe je tvoje do nebesa veliko, i istina tvoja do oblaka“ (Psalam 57,9-10).
Također vidimo Davidovo štovanje Boga zbog Njegovog karaktera: „Milostiv je i milosrdan Gospod, spor na gnjev, a bogat milosrđem… Ne postupa s nama po grijesima našim i ne uzvraća nam po našim bezakonjima… Kako je istok daleko od zapada, tako udaljuje od nas prijestupe naše“ (Psalam 145,8; 103,10.12).
Uočite da David preskače dio traženja od Boga da bude milostiv, i samo ga slavi zato što to već jest. Jednostavno vjeruje da prima oproštenje, i ide toliko daleko da ga zbog toga slavi s pouzdanjem.
5. Podsjećanje samog sebe
Iako je David imao svoje trenutke umora i frustracija, nije dozvolio da se te emocije zadrže. Umjesto toga, govorio je samom sebi. U više navrata je ohrabrivao svoje srce i um da se nastavi pouzdati i zahvaljivati Bogu.
Sjećate se onog stiha od ranije? Kada je David izlijevao svoje srce Bogu, pitajući ga zašto ga je zaboravio? Pa, nije na tome završilo. Već u sljedećim stihovima pokušava samog sebe savjetovati: „Što si mi, dušo, klonula i što jecaš u meni? U Boga se uzdaj, jer opet ću ga hvaliti, spasenje lica svojega i Boga svog“ (Psalam 42,11).
Također upućuje svoju dušu u stihovima 103,2-3 da zapamti kolika je Božja dobrota: „Blagoslivljaj Gospoda, dušo moja, i ne zaboravi sva dobročinstva njegova: on prašta sva bezakonja tvoja, iscjeljuje sve tvoje bolesti.“
6. Ostajanje u nadi
Nisu sve Davidove molitve bile odmah odgovorene, i to možemo vidjeti u mnogim izjavama koje daje u vezi čekanja na Boga. No, umjesto da odustane kada se činilo da se ništa neće promijeniti, David je nastavio vjerovati – i iznova si govoriti – da uvijek postoji nada.
„U očaju bijah dok ne povjerovah da ću vidjeti dobrotu Gospodnju u zemlji živih. Čekaj na Gospoda, ojunači se, i osnažit će srce tvoje! Da, čekaj na Gospoda!“ (Psalam 27,13-14).
To je prava zrelost vjere – očekivanje da će Bog djelovati unatoč onome što smo do sada vidjeli. David je prikazao taj karakter, i ohrabrio se da raste svaki put kada bi potvrdio Božju vjernost.
Na što se sve svodi?
Imajte ovo na umu: David se nije opuštao u nekoj palači kada je sve ovo napisao. Naprotiv, još nije bio kralj. Umjesto toga, progonili su ga kralj Šaul i njegova vojska. Skrivao se u pustinji da ne bude ubijen. David je mogao lako okriviti Boga. Mogla ga je obuzeti zbunjenost i preispitivanje voli li ga Bog uistinu ili ga kažnjava. Zanimljivo, ne izgleda da je ikada istinski sumnjao u svoj odnos s Bogom ili svoju vrijednost u Njegovim očima (bar ne zadugo).
David je znao da je dragocjen i da mu je oprošteno. Nije prihvaćao – niti čak pretpostavljao – da Božja milost nad njim znači „iskorištavanje“ te milosti. Nije osjećao potrebu da se kazni niti se osjećao posramljeno zbog svojih obeshrabrenih osjećaja. Također nije smatrao da spoznaja da je Bogu dragocjen znači ponos. Umjesto toga, znao je da je Božja želja da zna koliko je ljubljen.
Kada govori Bogu, čak se naziva „zjenicom Njegovog oka“. To je temelj na kojem je stajao: Znao je tko je Bog i znao je tko je on Bogu. To je ono što je utjecalo na način na koji je molio.
Mnogi od nas trebamo shvatiti to isto. Potrebno nam je takvo razumijevanje Božjeg srca i vjernosti. Također trebamo nepokolebljivu spoznaju koliko mu vrijedimo. Kada to imamo, uslijedit će naše najdublje molitve. Tada možemo imati istu razinu prisnosti koju je David dijelio s Bogom. I to je uostalom najveći razlog da započnemo molitvu.
Autorica: Jade Mazarin; Prijevod: Vesna L.; Izvor: Relevant Magazine
