Postoji najmanje pet lekcija koje možemo naučiti iz Mojsijeva susreta s Bogom u gorućem grmu, a nalaze se u Izlasku 3.
Mojsije je zasigurno najznačajnija osoba Staroga zavjeta. Bog je po Njemu oslobodio svoj narod iz Egipatskog ropstva. On ih predvodi do Obećane zemlje, predaje Deset zapovijedi i ostale zakone Božjem narodu, uređuje bogoštovni sustav, svećenstvo i sl.
No, vratimo se na početke Njegova poslanja. Nakon što je pobjegao iz Egipta došao je u zemlju Midjan. Midjanci su bili potomci Abrahama i njegove posljednje žene Keture kojom se Abraham oženio nakon Sarine smrti. Jedan od njegovih šest sinova zvao se Midjan. Po njemu je i Midjanska zemlja dobila naziv. Midjanci su bili nomadi. Na njihovu čelu je bio svećenik, poglavica Midjanskog plemena.
Mojsije je u zemlji Midjanskoj 40 godina. A prije toga je na dvoru faraona proveo 40 godina. Bog ga je sve to vrijeme pripremao za buduću službu.
Tamo se oženio kćerkom Midjanskog svećenika Jitra. Kćer Jitrova, dakle supruga Mojsijeva zvala se Sipora.
Svih 40 godina, Mojsije je čuvao stado. Iako je na faraonovu dvoru dobio vrhunsko obrazovanje, njegov će posao biti čuvanje stada. I to ne na zelenim pašnjacima nego u pustinji.
Pustinja je u Bibliji često navedena kao mjesto priprave Božjih ljudi za predstojeću službu. Pustinja je škola Božjih izabranika (C. Tomić). Čak je i Isus prošao iskustvo pustinje u svojoj pripremi za mesijansku službu.
Čuvajući jednom tako stado svoga punca, došao je s njima do Horeba, brda Božjega. U starini su se često brda, planine i sl. smatrali mjestom blizine Božje. Moguće je da autor ove biblijske knjige naziva Horeb brdom Božjim i zbog ovoga događaja, susreta Mojsija s Bogom.
Tamo mu se ukazuje anđeo Gospodnji. Ovdje anđeo predstavlja samoga Boga, kao što se može vidjeti iz cjelokupnog konteksta ovoga događaja. U Starome zavjetu anđeo ili pak ljudski lik ponekad predstavlja samoga Boga. Sjetimo se tri gosta koja su pohodila Abrahama i sl.
Anđeo mu se ukazao iz grma koji je gorio a nije sagorijevao. To je privuklo Mojsijevu pozornost. Vuklo ga je da se približi i bolje sagleda što se događa. Za njega je to “veličanstveni prizor”.
Koliko je ljudi danas među nama koji vide Božja djela, ali, umjesto da se približe vise Bogu, oni mu okreću leđa i bježe od Njega. Bog ih želi susresti, no oni taj susret odbijaju.
I sada dolazi do susreta Boga i Mojsija. Gospodin ga poziva iz grma imenom: “Mojsije, Mojsije”. Mojsije se na isti odaziva “Evo me”.
Prva lekcija koju Gospodin uči Mojsija jest lekcija o svetosti Božje prisutnosti
“Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo!” (Izlazak 3, 5). Mojsije se nalazi u prisutnosti Gospodnjoj. Prema mjestu i vremenu u kojem se Bog ukazuje, Mojsije se ne može ponašati uobičajeno, svakodnevno, kao da čuva stado ili kao da je u društvu prijatelja.
Naši dolasci pred Gospodina, bilo u Domu Božjem, bilo u našoj privatnoj molitvu trebaju biti prožeti poštovanjem, razumijevanjem Božje svetosti, poniznošću, strahopoštovanjem.
Danas je sve više različitih propovjednika koji se odnose prema propovjedaonici, prema Domu Gospodnjem i Božjoj prisutnosti bez ikakvog strahopoštovanja. Njihova odjeća, način govora, ruka u džepu dok propovijedaju, ”mangupske fore”, izigravanje napušenih frajera i sl. govore o krajnjem nerazumijevanju Božje prisutnosti i Božje svetosti. Time se zapravo izruguju Gospodinu i stavljaju fokus na sebe.
U susretu Boga i čovjeka, čovjek shvaća veličinu Božju i svoju nedostojnost. Mojsije se bojao Boga gledati. Rukama je zaklonio lice. Poput Izaije koji kaže: „Gospodine, prljavih sam usana“, tako i Mojsije shvaća da je nedostojan pred Bogom. To se uistinu događa kada čovjek shvati da stoji pred Svetim.
Svaki puta kada smo na bogoslužju, sjetimo se da Boga slave i nebrojeni anđeli, kerubi, serafi.. Oni mu prilaze, oni ga slave s ogromnim strahopoštovanjem. Mi nemamo prava drugačije to činiti.
Da, Bog jest naš prijatelj i Spasitelj. Ali time nije prestao biti uzvišen, suveren, kralj i svet. On i dalje zaslužuje i od nas očekuje ponizno pristupanje prijestolju Kralja slave koje je prožeto strahopoštovanjem.
To dakako stvara u nama i radost slavljenja, radost proslavljanja Boga, ali ta radost nije radost ovoga svijeta. Radosni smo jer nas je Gospodin udostojio svoje prisutnosti, oproštenja grijeha, milosrđa, vječnoga života. Radosni smo zbog susreta s Njim. To je blažena radost jer blažen, blagoslovljen znači sretan. A naša riječ sretan dolazi od staroslavenske riječi sretenje = susret. U susretu s Bogom čovjek osjeća sreću, dakle blaženstvo. To je zahvalna radost.
Druga lekcija – “Ja sam Bog otaca tvojih”
Iako je Mojsije bio izabran da bude vođa Izraelskoga naroda, on ne smije zaboraviti da je Bog djelovao i prije njega. Najgora stvar koja se može dogoditi sluzi Božjem jest da pomisli kako sve kreće, a možda i završava s njim. Bog nije bio odsutan prije nas. On je činio silna djela u povijesti i po mnogim znanim i ne znanim slugama Božjim. i on će svoje djelo nastaviti i nakon nas. On je Bog “koji jest” u svakom vremenu.
Treća lekcija – Bogu je stalo do njegova naroda
On vidi patnje Izraelaca u Egiptu, kao što vidi patnje svakoga svoga djeteta. Pitanje patnje u svijetu je ono koje zbunjuje i često je argument nevjernicima. Nažalost, korijen patnje je u grijehu. Grijeh nas odvaja od Boga, a čovjek odnosno društvo koje je odvojeno od Boga podložno je zlu. Zlo se ne događa u svijetu i u našim životima jer je Bog zao, već zato što se čovjek odvojio od vječnog dobra. No, Bog nas ne ostavlja bez izbavljenja i nade.
On “silazi” kako kaže Mojsiju. I doista, svaki puta kada je slao svoje proroke i ostale glasnike, Bog je po njima “silazio” u ovu našu suznu dolinu. Silazio do potrebitih. Konačno je sišao u osobi Isusa Krista da nas izbavi od vječnog zla. Bog je stvaran i danas. Kada ga s usrdnom vjerom molimo, vjerom koja se oslanja na Boga, koja traži Njegovu volju u našim životima, možemo osjetiti Njegovu prisutnost. Bog “silazi” u tvoj i moj život,
Četvrta lekcija – Spoznaja Božjeg identiteta
Bog želi da ga Mojsije spozna, da spozna tko je doista On i da ga kao takvog objavi drugima. Bog mu se objavljuje (zato je i ovaj događaj epifanija – Bogojavljenje). Bog mu se otkriva imenom. “Ja sam onaj koji jesam” – Jahve (JHWH). Tim imenom Bog se objavljuje kao onaj koji je vječan, koji je neovisan o bilo kome, koji je suveren, gospodar povijesti, koji će uvijek biti, onaj koji jedini ima moć da spasi i koji je jedini Spasitelj. Zato je ovo ime zapravo i Isusovo ime (Jehošua = Jahve je Spasitelj). Bog želi da bude spoznat. Objavljujući svoje ime, Bog otkriva sebe. On ne želi biti nepoznati Bog, neshvatljiv i nedostupan.
Otkrivajući svoje ime, on daruje sebe Mojsiju i svome narodu. U Starome zavjetu spoznati nečije ime značilo je spoznati osobu. Zato Bog kaže da nas po “imenu poziva” (Izaija 43, 1). Kada Krist ponovno dođe, pozvat će nas imenom. Naša su imena zapisana u Knjizi života.
Peta lekcija – Bog želi da ga i drugi spoznaju
Zato će poslati Mojsija da izbavi Njegov narod iz Egipta i da mu navijesti Jahvu, Boga Njihovoga. Kao što smo ranije rekli, Bog, kada poziva i šalje svoje glasnike među narod, po njima “silazi” među nas. Izraelski je narod imao zadaću da i drugim narodima navijesti Boga jedinoga.
To je zadaća i današnjeg naroda Božjeg – Crkve. Crkva koja ne svjedoči Boga drugima, neposlušna je Kristu koji nas šalje da svim narodima objavimo Radosnu vijest. Ne moramo ići na kraj zemlje. Dovoljno je da svojim najbližima, susjedima, prijateljima i sl. objavimo Evanđelje.
Naša vjera nije vjera u nepoznato, neobavljeno, daleko i nedostupno. Bog nam se objavio. On je Gospodar povijesti, koji nije ostao u prošlosti već je onaj Koji jest i danas. Bog nije nezainteresiran za naše nevolje već silazi da nas izbavi. Bog je naš Spasitelj i onaj koji nas vodi u bolju, vječnu budućnost. Zato pred Njim imajmo strahopoštovanje i zahvalnu radost, slavimo ga i veličajmo „imena radi Njegova“ i objavljujmo ga drugima.
