Kako možemo znati volimo li ustinu Isusa? Biblijski odgovor mogao bi vas iznenaditi.
Znamo da ljubimo Isusa po onome što dosljedno (a ne savršeno) činimo i ne činimo. Znamo to jer je Isus rekao: „Ako me ljubite, zapovijedi moje održite“ (Ivan 14,15). I apostol Ivan citirao je Isusa kad je napisao: „Jer ljubav je Božja ovo: da držimo njegove zapovijedi“ (1. Ivanova 5,3).
U suštini bi ove izjave trebale sve ljubitelje Boga dovesti u neugodnu situaciju. Svi intuitivno znamo da srž ljubavi nisu samo djela. Ljubav se ne može svesti samo na glagol. Zato se svi smiju ilustraciji Johna Pipera o mužu koji svojoj supruzi uručuje veliki buket cvijeća na godišnjicu braka, a zatim joj kaže da samo ispunjava svoju obvezu poslušnog muža. Zato svatko razumije ilustraciju Edwarda John Carnella o mužu koji pita: „Moram li poljubiti svoju ženu za laku noć?“ Jer znamo da je odgovor: „Da, ali to nije takva vrsta moranja.“
Ne takvo moranje
Ni Isus ni Ivan nisu mislili da je poštivanje Isusovih zapovijedi isto što i ljubav. Ono što su mislili jest da ljubav prema Bogu po svojoj prirodi stvara konzistentnu karakteristiku „poslušnosti vjere“ (Rimljanima 1,5). Stoga, na zemlji ljubav prema Kristu izgleda kao poslušnost Kristu.
Ipak, ljubav, vjera i poslušnost nisu isto. Ljubav je naše slavljenje ili vrednovanje Krista, vjera je naše pouzdanje u Krista, a poslušnost je činjenje onoga što Krist kaže. Suština svake od njih je drugačija. Ono loše, poput mrtve ortodoksije i legalizma, jave se kad ih izjednačimo. Moramo čuvati Kristove zapovijedi – ali to nije takva vrsta moranja.
Iako su ljubav i poslušnost različite, nerazdvojive su. Ne možemo ljubiti Krista bez pouzdanja u njega (1. Petrova1,8). Ne možemo se pouzdati u Krista bez da ga slušamo (Jakovljeva 2,17). Dakle, po prirodi, ne možemo ljubiti Krista ako živimo u upornoj, svjesnoj neposlušnosti (1. Ivanova 1,6; Luka 6,46).
Nosimo ljubav u našim motivima
Ovo je elegantan, poražavajuće jednostavan dizajn. Bog nas je stvorio da nosimo svoju ljubav u motivima. Služimo onome što nam je dragocjeno. Kako volimo sami sebe vidljivo je po tome kome služimo, dobru (Efežanima 5,29) ili zlu (2. Timoteju 3,2). Kako volimo našeg supružnika, djecu, prijatelje ili vođe, suradnike ili kućne ljubimce, vidljivo je kako im služimo ili ih zanemarujemo. Bilo da volimo Boga ili novac vidljivo je kako služimo ili zanemarujemo jedno ili drugo (Luka 16,13). Dugoročno, ne možemo glumiti kome ili čemu stvarno služimo.
Istina je da ponekad skrivamo motive od ljudskog pogleda – ponekad čak i od sebe – barem neko vrijeme. Ali Bog ima način da na kraju razotkrije naše motive.
O tome je riječ u prispodobi o dobrom Samarijancu, koju gotovo svi imaju priliku doživjeti na različite načine i u različito vrijeme. Svećenik, levit i Samarijanac pokazali su motive po načinu kako su postupili prema ozlijeđenom čovjeku (Luka 10,31-35).
O tome također govori priča o bogatom mladiću u Marku 10. Bio je barem djelomično slijep za ljubav prema svojim motivima, jer iako je mislio da je u mnogočemu poslušan (Marko 10,19-20), nešto mu je zabrinulo dušu – zbog čega je došao Isusu. No, Isus je jasno vidio čovjekov motiv i jednom rečenicom privukao svačiju pažnju: „Jedno ti nedostaje: idi, prodaj sve što imaš i podaj siromasima — i imat ćeš blago na nebu; pa dođi, uzmi križ i slijedi me“ (Marko 10,21). Tada je bilo jasno: čovjek nije mogao poslušati Isusa jer je volio i pouzdao se u novac više nego Isusa.
Ovo čitamo kroz cijelu Bibliju: ljubav prema Bogu ili ljubav prema idolima postaje vidljiva po poslušnosti ili neposlušnosti Bogu. Vidimo to kod Kaina i Abela (Postanak 4), Abrahama i Izaka (Postanak 22), Rubena i Bilhe (Postanak 35), Josipa i Potifarove žene (Postanak 39), Davida i Šaula u spilji (1. Samuelova 24), Davida i Batšebe (2. Samuelova 11), Jude i srebra (Matej 26), Petra u vezi negiranja Isusa (Ivan 18), Petra u odnosu na Veliko vijeće (Djela 4), Ananije i Safire u vezi divljenja drugih (Djela 5), i Deme u vezi Soluna (2. Timoteju 4) – to su samo neki primjeri.
Po ovome smo upoznali ljubav
No, najvažnije mjesto u Svetom Pismu (ili bilo gdje drugdje) je ljubav pokazana kroz poslušnost koja je potaknuta vjerom u Isusa:
- Po ovome smo upoznali ljubav Božju: on je za nas položio život svoj. I mi smo dužni za braću živote polagati (1. Ivanova 3,16).
- A Bog pokazuje svoju ljubav prema nama time što, još dok bijasmo grješnici, Krist umrije za nas (Rimljanima 5,8).
- Od ove ljubavi nitko veće nema: da netko položi život svoj za prijatelje svoje (Ivan 15,13).
Vrhovna ljubav vidljiva je u Isusovoj smrti na križu, kada je „začetnik i dovršitelj naše vjere“ (Hebrejima 12,2) osigurao svoju i našu potpunu, vječnu radost (Ivan 15,11) svojom poslušnošću usred najveće patnje (Hebrejima 5,8). Bog je nosio svoju ljubav na svom krvavom rukavu. Isus nije samo „ljubio riječju ni jezikom, nego djelom i istinom“ (1. Ivanova 3,18). „Po ovome smo upoznali ljubav.“
Kako možemo znati ljubimo li Isusa? Po onome što dosljedno (a ne savršeno) činimo i ne činimo. Svi koji ljube Isusa znaju da ga ne volimo savršeno. „Svi naime u mnogome posrćemo“ (Jakovljeva 3,2) i „reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama“ (1. Ivanova 1,8). No, „reknemo li da imamo zajedništvo s [Isusom], a u tami hodimo, lažemo i ne tvorimo istine“ (1. Ivanova 1,6).
Znamo što je ljubav po onome što ljubav čini. Svi ljubitelji Isusa odbijaju hodati u upornoj, svjesnoj neposlušnosti. Naša vjerom potaknuta poslušnost u javnosti i privatnosti je svjedočanstvo Božje ljubavi prema Isusu.
Autor: Jon Bloom; Prijevod: Vesna L.; Izvor: DesiringGod.org
